Navijacki fanzini,textovi...

Sve o grupi...
Post Reply
User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Navijacki fanzini,textovi...

Post by Booze Brothers »

Evo textova o navijacima,fudbalerima i svime vezanim za fudbalske stadione...textovi su bash odlicni pa koga ne mrzi da chita postavljam...

ULTRAS ITALIA

Italijanski stadioni su sportska borilišta na kojima navijači stvaraju najbolju atmosferu u Evropi. Tu ne mislimo na pevanje pesama i navijanje, već pre svega na atmosferu potpomognutu zastavama, barjacima, pirotehnikom, koreografijama… Ako je neko majstor da ušareni tribine i od dosadnog kalčo (Calcio) meča napravi spektakl onda su to svakako ultrasi, kako se u Italiji nazivaju najžešći navijači okupljeni na svojim tribinama iza golova. Mnogi naši navijači i ljubitelji fudbala kada gledaju prenos nekog meča italijanske lige često više imaju da vide pre samog početka utakmice, zahvaljujući dešavanju na tribinama, nego tokom svih devedeset minuta igre. Ako su Englezi sinonim za nerede na stadionima, fenomenalno navijanje i prvrženost klubu i nacionalnom timu, italijanski ultrasi su pioniri navijačkih koreografija. Sve što se dešava kod nas na stadionima Partizana, Zvezde, Rada, Voše, Zemuna… kao i na ostalim evropskim utakmicama odavno je viđeno širom apeninskog poluostrva, a većina spektakularnih koreografija koje priređuju navijači Lazija, Rome, Milana, Intera… uvek će biti nedostižne za sve ostale evropske navijače. Zbog rigoroznog zakona koji je već dugi niz godina na snazi u Velikoj Britaniji, na ostrvskim stadionima je nezamislivo videti upaljenu baklju, dimnjake, transparente sa nazivima grupa, šetalice ili ogromne barjake (izuzetak je Liverpoolov Kop). Reč navijač u Italiji se vezuje za termin Ultras. Svuda u svetu ta reč označava nešto agresivno,ekstremno, tako da bi bilo logično da je u fudbalskoj terminologiji ultra navijač ustvari huligan, ali nije tako. Ultrasi u Italiji su navijači zaduženi za sve što jedan meč čini pravim iz navijačkog ugla naravno. Po završetku meča za Ultrase odmah počinju pripreme za naredni. Oni su ti koji će na redovnim sastancima odlučiti šta će se praviti, organizovati odlazak na gostovanje, koreografiju, navijanje, ispisati parole, potući se. Od članarine, putovanja i prodaje navijačkih rekvizita finansira se većina akcija na stadionima. U italijanskom fudbalu termin Ultra takođe vuče i političke korene iz perioda tokom šezdesetih godina prošlog veka. Nakon Drugog svetskog rata, politički nemiri u Italiji odražavali su se na sve sfere života, pa tako i na sport. U fudbalskom svetu tako su nastale podele na levo i desno orjentisane navijače. Laziovi i Interovi su tradicionalno desničari, dok se njihovi gradski rivali Roma, odnosno Milan izjašnjavaju kao levičari. Sedamdesete godine su kao i na ostrvu bile svedoci brojnih incidenata i okršaja navijačkih grupa. Nezamislivo je bilo da derbi mečevi u Torinu, Milanu, Đenovi ili Rimu prođu bez makljaža navijača rivalskih timova. Kulminacija je usledila na rimskom derbiju 1979. godine kada je jedan navijač Lazia nastradao, pošto je pogođen raketom ispaljenom sa protivničke tribine.
Ultra pokret u Italiji se širio izuzetnom brzinom tako da je već tokom osamdesetih i svaki nižerazredni klub imao svoju organizovanu navijačku grupu, a ubrzo su u sam navijački vrh izbile Ultras grupe "manjih" klubova poput: Atalante, Napolija, Verone, Fiorentine…
Stefano Mangini je dvadesetpetogodišnji navijač Sampdorie, pripadnik grupe Ultras Tito Cucchiaroni (UTC) i momak zadužen za organizovanje koreografija: "Prva organizovana navijačka grupa u Italiji osnovana je krajem 1968. godine. Reč je o navijačima Milana okupljenim u grupu "Fossa dei Leoni" (jazbina lavova). U julu mesecu 1969. godine osnovana je i prva grupa sa nazivom Ultras u svom imenu "Ultras Tito Cucchiaroni". Osnivači su bili dva momka i dve devojke, navijači Sampdorije, a grupa je iz utakmice u utakmicu imala sve više pristalica i članova. Troje ih je i danas redovno na svim utakmicama našeg kluba, dok je jedna ženska osoba nakon duge bolesti preminula prošle godine. Tri meseca nakon osnivanja UTC i navijači Torina su oformili svoju grupu "Ultras Granata". Mislim da je njihova zasluga najveća što se termin Ultras pročuo po Evropi pošto su oni u to vreme, za razliku od Sampdorije, bili redovni učesnici evropskih kupova na kojima su priređivali sjajnu atmosferu atipičnu za ostale evropske stadione.
*Zašto baš naziv Ultras Tito Cucchiaroni?
"Tito Cucchiaroni je bio Argentinac, desnokrilni napadač Sampdorije, tokom šezdesetih i sedamdesetih i jedan od miljenika navijača sa kojima je bio veoma blizak. Ovi su mu se odužili nazvavši grupu po njemu. Danas jezgro čini sedamdeset ljudi, koji ravnopravno odlučuju o svemu, dok na stotine drugih navijača plaćanjem članarine pomažu rad naše grupe."
*Da li osim UTC postoji još organizovanih grupa navijača Sampdorije i kaži nam nešto više o samoj organizaciji. Ima li sukoba među vama?
"Osim nas, postoji i veliki broj drugih grupa od kojih su najbrojniji "Fedelissimi 1961" (najverniji). Da vas ne buni, 1961. označava godinu od kada su momci iz te grupe prisutni na stadionu, a ne kada su osnovani. Tu su još i "Hell's Angels", "Hawks 1991", "Fieri Fossato", "Cani Scolti" (koji su naša casulas ekipa), "Riviera Blucechiata 1985", "Armata Blucerchiata", "Skulls" i brojne druge manje bitne grupe. "Ultras Tito" je nezavisna od drugih grupa i najuticajnija među navijačima Sampdorije. Sami se finansiramo od prodaje rekvizita. Sva gostovanja sami plaćamo, kao i sve koreografije. Na stadionu smo na gornjem nivou južne tribine, koja cela ima 8.500 pretplatnika, što je impozantna brojka. Odnosi sa upravom i igračima su dobri iako u prošlosti nije uvek bilo tako. Na čelu fudbalskog kluba su predsednik Riccardo Garrone, bogataš, vlasnik naftne kompanije E.R.G. i direktor Giuseppe Marotta jedan od najuticajnih fudbalskih radnika u Italiji, odmah iza Luciano Moggia iz Juventusa. Svakog četvrtka u podne ili deset uveče održavamo sastanke na kojima je prisutno vođstvo grupe. Tu dogovaramo šta će se raditi na utakmici za vikend. Naravno, derbi mečevi se planiraju mesecima unapred. Za poslednji gradski derbi sa Genoom smo izdvojili 3000 evra za koreografiju koja je spremana pune dve nedelje. Sve smo sami finansirali, bez pomoći kluba. Od prošle sezone UTC izdaje fanzin koji izlazi dva puta mesečno. "Fedelissimi 1961" koji su smešteni ispod nas na jugu takođe imaju svoj fanzin. Dok je na čelu kluba bio Mantovani, došlo je do sukoba između nas i njih, pošto je predsednik favorizovao našu grupu. Nakon par godina sve je izglađeno. "
*Koju bi sezonu izdvojio kao najbolju?
"To je svakako 1991. godina kada smo predvođeni Vujadinom Boškovim osvojili titulu i igrali zapaženu ulogu u Evropi. Zvezde tima su bili Luca Vialli i Mancini. Na finalu kupa kupova u Geteborgu nas je bilo najviše. Tada je Vialli postigao oba pogotka u pobedi nad belgijskim Anderlehtom. Prethodna sezona je takođe bila odlična. U Rimu nas je bilo preko 3000 na utakmici sa Romom. U poluvremenu je došlo do sukoba sa policijom na stadionu. Na kraju sezone smo na Rominom sajtu proglašeni za najbolju grupu koja je gostovala na olimpijskom stadionu."
*Pomenuo si incident sa policijom u Rimu. Koliko su česti sukobi na stadionima u Italiji i koja je najžešća tuča vezana za vašu grupu?
"Ranije je bilo mnogo više incidenata, posebno tokom osamdesetih. Navijači Atalante su definitivno najgori u Italiji. Njihove grupe "Brigata Neroazzure 1976" (skraćeno BNA), "Supporters Of Dea" i "Wild Kaos" (koji više ne postoje pošto je većina članova u zatvoru) su izazivali nerede gde god su se pojavili. Danas kada god se u medijima pominje nasilje na stadionima u Italiji, sve se uvek poredi sa huliganima Atalante. Zahvaljujući njima Atalanta je jedan od najomraženijih klubova. 1998. godine njih 500 je razjurilo ceo plato ispred Rominog juga na kojem je bilo skoro deset hiljada Romanista. Njihovi najljući neprijatelji su huligani Brescie "Ultras Brescia 1911". Gradovi Bergamo i Brescia su udaljeni jedan od drugog svega dvadeset minuta kolima, tako da je tu reč o lokalnom rivalitetu i mržnji. I danas su utakmice Brescie, Atalante, Verone kao i klubova sa juga zemlje pune incidenata.
Najveći incident vezan za utakmicu Sampdorije dogodio se 1998. u Bologni. Trebala nam je pobeda za opstanak, ali smo odigrali samo 2-2 i nakon više od dvadeset godina ispali u drugu ligu, treći put u istoriji kluba. Po završetku utakmice, iz očaja i besa smo probili kordon policije i napali domaće navijače na parkingu iza stadiona. Neredi su trajali skoro pola sata. Veliki rivalitet vlada između nas i navijača gradskog rivala Genoe. Na dan derbija 1991. ceo grad je goreo, a tuče i povređeni navijači oba tima nisu mogli da se izbroje. Nakon tih incidenata policija je pohapsila veliki broj izgrednika, a mi smo sklopili primirje. Sada se ignorišemo, nadmećemo na tribinama, ali su tuče ređa pojava. Pre tri godine posle utakmice između Sampdorije i Torina došlo je do tuče navijača na ulicama grada. Bilans sukoba je 20 povređenih navijača, 8 policajaca i 50 uhapšenih. U januaru 1995. godine na utakmici Genoa-Milan, Simone Barbiglia pripadnik Milanove grupe "Fossa dei Leoni" ubio je navijača protivničkog tima Claudia Spagnolu, zadavši mu udarac nožem u leđa. Policija je do tri ujutru držala navijače Milana na stadionu dok nisu našli ubicu, da bi mu sud odredio kaznu zatvora u trajanju od samo dve godine. Od tog tragičnog događaja više ništa nije isto na navijačkoj sceni u Italiji, a sve velike grupe su krenule u kampanju iskorenjavanja nasilja sa stadiona."
*Kakva je situacija u Đenovi? Ko ima više navijača vi ili rival? Da li Sampdoria i Geona oduvek igraju na istom stadionu?
"Klub CFC Genoa je osnovan daleke 1893. godine. Osnovali su ga pomorci iz Velike Britanije. Iako poslednju davno, Genoa je osvojila ček šest titula, i spada u red najtrofejnijih klubova u zemlji. Sampdoria je osnovana tek 1946. godine fuziom dva stara kluba Andrea Doria i Sampierdarense. Sampdoria je poznatija u Evropi, nakon uspeha 1990. i poraza u finalu kupa šampiona od Barcelone dve godine kasnije. Genoa ima više navijača posebno starijih, što je i logično. Za njih važi da su strastveniji od nas. Poslednjih deset godina su u drugoj ligi, i danas imaju tek oko 10.000 pretplatnika, dok Sampdoria ima preko 25.000. Njihova grupa "Fossa dei Griffoni" (jazbina grifona), raspala se 1992. godine nakon sukoba među vođama. Pobednička ekipa osniva novu grupu "Vecchi Orsi", ali ubrzo menjaju ime u "Ottavio Barbieri", u čast legendarnog igrača. Stadion Luigi Ferraris je najbolji u Italiji. Izrađen je na mestu starog stadiona, po uzoru na one u Engleskoj, u periodu između 1987. i 1990. godine pred svetsko prvenstvo. Kapacitet je 38.000, što je skoro 20.000 manje u poređenju sa starim stadionom. Prvih pet godina postojanja Sampdoria je igrala na drugom kraju grada , na stadionu Caienna, koji je danas atletski stadion. Od kraja 1950. godine mi i Genoa igramo na istom stadionu."
*Koliko su navijačke grupe u Italiji politički aktivne i ko ima najbolje navijače?
"Ultras Tito je apolitična grupa. Nas zanima samo Sampdoria. Za razliku od nas ima dosta grupa koje se javno politički izjašnjavaju. Među desničare spadaju: "Irriducibili" Lazio, "Brigate Rossoneri" Milan, "Brigate Gialloblu" Verona, "Fighters 1977" Juventus… dok su levičari: "Rangers" Pisa, "Brigate Autonome Livornesi" Livorno, "Armata Rossa" Perugia… Opšte je mišljenje da najbolje navijače u Italiji imaju Roma, Lazio, Milan i Inter."

Nekoliko grupa Rominih navijača ujedinile su se 1977. godine pod imenom "Commando Ultra Curva Sud" (CUCS), sa osnovnim ciljem bolje organizacije koreografije i navijanja. Oni su sigurno jedni od najmaštovitijih navijača na svetu kada su koreografije u pitanju. U glavnom gradu ih ima neuporedivo više od Laziala. Pošto se jezgro CUCS nakon petnaestak godina rasulo, na čelo grupe su stupili novi, mlađi momci, pa je 1999. došlo i do promene naziva u jednostvno "Ultras Roma". Sa druge strane navijači Lazia, iako u podređenom položaju u odnosu na gradskog rivala, ni malo nisu zaostajali niti zaostaju za navijačima Rome po koreografijama. Krajem osamdesetih "Eagles Supporters" prestaju da postoje a vodeću ulogu na Laziovom severu preuzimaju "Irriducibili". Oni su bili prva italijanska ultra grupa koja je odstupila od klasičnog stila italijanskog navijanja. Izbačeni su iz upotrebe ogromni transparenti, koji su zamenjeni malim zastavama u engleskom fazonu, a u repertoaru pesama sve više je bilo engleskih melodija.

*Interesantno je da na navijačkoj sceni u Italiji postoje brojna prijateljstva između ultras grupa suparničkih timova. Sa kim ste vi u dobrim, odnosno lošim odnosima?
"Prijatelji smo sa navijačima Parme, francuskog Marseja, kao i sa navijačima manjih klubova poput Catanzara i Spezie, dok je mnogo više onih sa kojima se ne volimo. Na prvom mestu neprijatelja su nam navijači Torina (još od najranijih dana dve grupe), Juventusa, Milana, Napolia, Brescie, Bologne i naravno Genoe."
*Prosto je nezamislivo da jedan meč italijanske lige protekne bez pirotehinke. Da li je ona dozvoljena?
"Baklje je dozvoljeno paliti na stadionima, iako će vam ih policija oduzeti ako vam ih nađe prilikom pretresa, posebno ako je reč o gostujućim navijačima. Zbog paljenja baklji niko ne može biti uhapšen što je najvažnije, sem ako je ne koristite u tuči sa protivničkim navijačima ili sukobu sa policijom. Mi ih na naš stadion unosimo znatno ranije, uglavnom umotane u velike transparente i zastave. U svim gradovima postoje legalne prodavnice pirotehnike, a posebno u lukama poput Đenove."
*Da li UTC prate reprenzetaciju?
"Pre nekoliko godina u Italiji je osnovan pokret pod nazivom "Ultras Manifesto" koji je okupio pod istu zastavu navijače svih klubova. Osnovni cilj je borba protiv korupcije i fudbalske mafije. Zbog svih sranja koja se dešavaju sa TV pravima, umešanosti političara i kladionica u vođenje klubova, dogodilo se da klubovi poput Fiorentine i Napolija bankrotiraju i budu izbačeni u treću ligu. Prošle godine na skupu u Milanu sastale su se čak 72 navijačke grupe kako bi izrazili svoj bunt i nezadovoljstvo stanjem u Kalču. Ove godine isti skup je organizovan u Bolonji kada je dogovoreno da se ide organizovano u Portugal kako bi se bodrila reprenzetacija. Mi nismo išli, ali je ovo prvi put nakon dugi niz godina da su se oko reprenzetacije okupili navijači Intera, Vicenze, Torina… Sećam se da su na svetskom prevenstvu u Italiji 1990. godine navijači bili mahom okrenuti bodrenjem igrača koji igraju u njihovom klubu. Napolijevi su navijali isključivo za Argentinu zbog Maradone, dok su opet svi drugi navijali protiv njih. Tako se dešavalo da su na susretu Argentina-Kamerun koji se igrao u Milanu, navijači Intera, inače desno orijentisani skinhedi, navijali za crnce iz afričke ekipe."

Prema poslednjim istraživanjima najviše navijača na Apeninima ima najtrofejniji klub Juventus, skoro deset miliona. Iza njega su Milan i Inter, koji zajedno imaju koliko Juventus, pa potom slede Roma i danas trećeligaš Napoli sa dva miliona tifoza. Na prvoj utakmici Napolija u trećoj ligi protiv Cittadelle prisustvovalo je preko 50.000 navijača! Brojne navijače imaju i Fiorentina, Lazio, Bologna, Verona, Torino, Bari, kao i klubovi sa Sicilije odnosno Sardinije, Palermo i Cagliari. Sampdoria je po brojnosti navijača tek negde na petnaesetom mestu.
Last edited by Booze Brothers on Sat Jan 20, 2007 10:43 pm, edited 2 times in total.
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

FOOTBALL CASUALS

Moda na stadionima, među navijačima? Kada bi ste postavili takvo pitanje bilo kome ko se ne razume u fudbal i onima koji njime nisu zaluđeni uslediće logično pitanje/ odgovor: Pa zar to postoji? Većina '' normalnog '' sveta navijače smatra barabama, uličarima, probisvetima...bar je takvo stanje kod nas. Pitajte bilo koju žensku osobu šta misli o navijačima, verovatno će vas samo popreko pogledati... '' a da to su oni što se tuku po stadionima, što i dalje furaju fajerke, trenerke, brze patike i šalove oko vrata...'' Kod nas je možda tako, a i bilo bi bezveze pričati o modi na našim stadionima kada na njima nema nikoga osim šačice onih redovnih najvernijih.
O modi na nemačkim stadionima takođe nema šta da se puno kaže pošto je situacija tamo i dalje slična onoj na koju smo već navikli: repovi, brčići, tri šala oko vrata, dva oko struka, traka oko čela, prišivači po prslucima od teksasa... Čast izuzecima, a to su uglavnom likovi odrasli na punk muzici ili skinhead kulturi pa nije retka pojava i velikog broja fanova u Fred Perry, Lambretta, Ben Sherman, Lonsdale, Hooligan i sličnoj streetwear odeći.
Žabari naravno uglavnom idu kao manekeni i na utakmice. Bočne tribine na stadionima u Rimu, Torinu ili Milanu mirišu na najnovije parfeme; kožne jakne, džemperčići, ulje u kosi... redovna su pojava među tifozima.
Engleska je međutim nešto sasvim drugo...

April 2002, Charlton-Southampton... Sedeo sam sa prijateljima Englezima u pabu nedaleko od Grenwicha. Taj deo uglavnom navija za Charlton Athletic. Dva sata pre početka utakmice zazvonio je Neilov mobilni. '' Tišina momci '' povikao je Neil. Svi su se ućutali i pažljivo slušali šta glavni među njima priča. '' Ok, koliko vas ima? Gde ste? Maze Hill stanica... stižemo za deset minuta... '' Neil je završio kratak razgovor a potom se obratio ostalim momcima: '' Zvali su Saintsi...ima ih devetnaest, nisu naoružani i čekaju nas! Neka se izdvoji jednak broj ljudi koji idu... biće ferka! '' Ja sve vreme ne verujem. On je 'ladno pričao mobilnim sa navijačem Southamptona i ugovorio je tuču nedaleko od paba u kojem se nalazimo. Ja sam bio dvadeseti, jer kako mi rekoše, ako neću da učestvujem niko me ne tera, a u slučaju da krene naopako mene neće niko dirati pošto nemam na sebi '' Casual odeću ''. Njih devetnaest, i ja kao posmatrač, krenuli smo ka Maze Hill stanici dve ulice dalje od paba. Nikom nije palo na pamet da uzme bilo kakvu flašu ili motku jer je dogovor bio '' na ruke ''. To tamo prolazi, pomislio sam... kod nas bi jedna strana sigurno zajebala. Stižemo na dogovoreno mesto. Dvadesetak metara ispred nas stajala je grupa navijača Southamptona spremna za okršaj sa Charltonom. Bez reči zaleću se jedni na druge... bam, bam... sevaju pesnice, noge, šake... i to traje ni dva minuta kad neki lik uleće na plato i viče: '' Bež' te! Panduri! '', i sve stade. Jeni na jednu, drugi na drugu stranu. Neverovatno! Na stanici je osim dve grupe koje su se mlatile bilo još običnih ljudi koji su najnormalnije čekali voz kao da se ništa ne dešava. A da stvar meni bude još nejasnija pobrinula su se i četvorica navijača Southamptona u crveno-belim dresovima koji su takođe sve samo posmatrali sa strane. Na njih se niko nije ni osvrnuo samo zato što su bili obični navijači obučeni u klupske boje, koje po pravilu niko ne dira!
A kako su onda bili obučeni huligani ili kako da ih nazovem da bi ih razdvojio od navijača? Niko na sebi nije imao nikakvih jasno vidljivih oznaka pripadnosti jednom ili drugom klubu. Eventualno na kragnicama košulja ili na kačketima stajao je mali bedž i to je sve. U jednom momentu kada su se izmešali nisam imao pojma ko su koji. Na njima su bile polo majice, karirani kačketi i košulje, farke i uglavnom cipele. Kada sam se malo bolje zagledao u sve njih ukapirao sam da svaki na sebi ima nekoliko stotina funti odeće.
'' Vidiš, na meni je Stone Island džemper od 200 funti, ispod je majica Henri Lloyd koju sam platio svega 40-tak. Farmerice su Armani, cipele Lacoste, a kačket Aquascuttum. On me je koštao 30 funti! '' ,objašnjavao mi je Neil. Ja sam do tada o svemu tome čitao u fanzinima i slušao od UK prijatelja. Na evropskom prvenstvu u Belgiji 2000. godine video sam veliki broj engleskih navijača u odeći ne toliko poznatih koliko na ostrvu popularnih etiketa. Nakon nereda protiv Nemaca u Charleroi kao i u Briselu protiv muslimanskog dela stanovništva, engleska marka Hackett je bila prinuđena da promeni logo svoje firme na majicama i duksevima, i da sa njih skine veliki natpis pošto je većina izgrednika imala baš tu odeću na sebi. Firmi sa dugom tradicijom nije trebalo da se sa njom poistovećuju fudbalski huligani deportovani sa prvenstva u Belgiji.
Sve to sam znao, ali mi je ipak delovalo malo suludo. Davati toliko love na odeću koja vrlo lako može da bude upropaštena, iscepana ili skinuta u tuči sa protivničkim navijačima. Kada sam se malo bolje osvrnuo po pabu svih pedesetak Charltonovih fanova koji su tu pili imali su na sebi markiranu odeću. Sve su to bile etikete koje baš i nisu toliko popularne na kontinentu, pogotovo ne među navijačima: Burberry, Henri Lloyd, Aquascuttum, Stone Island, Evisu, Paul and Shark, Napapijri, Paul Smith...
A kako je sve počelo?
Prvi put sa pojavom modova, tokom šezdesetih godina prošlog veka, momci koji su uglavnom poticali iz radničkih porodica voleli su da na sebe nabace nešto markirano. Za njih su noćni klubovi i fudbalski stadioni bili mesta na kojima su imali priliku da prošetaju novu potpisanu odeću.
Tokom osamdesetih godina u Engleskoj je nastao pojam Football Casuals koji je proistekao iz mode skinheadsa. Nakon redovne odeće koju su furali skinsi: Harrington, Fred Perry, Jon Wood, Ben Sherman, Lonsdale, Sta Prest, Dr Martens ... na engleskim ulicama, pabovima, stadionima masovno su počeli da se pojavljuju momci u Peter Storm jaknama, Pringle rolkama, Lacoste majicama, Burberry šalovima...
Bilo je prestižno imati na sebi skupocenu, markiranu majicu, jaknu ili šal. U to vreme nije bilo mnogo prodavnica koje su ih prodavale. Tinejdžeri su uglavnom mogli sebi da priušte Levi's farke koje su kupovali u Tesco radnjama, ali našlo bi se tu love i za po koju tenisku majičicu (Fila, Lacoste, Sergio Tacchini, Head) koje su bile obležje prvih Casulasa.
Odeća je u to vreme na ostrvo stizala iz inostranstva. Britanski klubovi vladali su Evropom, a navijači su koristili svaku priliku da skoknu preko i snabdeju se '' in '' robom. Scousersi, fanovi Liverpoola-četvorostrukog prvaka Evrope, provodili su i po nedelju dana u Italiji ili Francuskoj kada je njihov klub tamo igrao, i '' operisali '' po robnim kućama, buticima i sportskim radnjama. Kući su se vraćali sa punim torbama Slazanger, Ellese, Kappa, Nike, Lois, Anoraks, Lacoste i drugih krpa.
Inter City vozovi bili su puni navijača skockanih po Casuals modi. Veoma bitnu stvar činile su i nove patike, posebno Adidasove Samba i Diadorine Borg Elite. Uprkos naletima mokasina i planinarskih cipela patike su tokom osamdesetih bile hit.
Krajem osamdesetih Casual euforija se stišava da bi sedam, osam godina kasnije ponovo postala preokupacija navijača.
Lacoste i Burberry su možda i jedine dve etikete koje su i nakon dvadeset godina zadržale vrtoglavu popularnost. Vremena se menjaju pa tako i moda. Ralph Laurenove golf jakne i polo majice postale su neizbežni odevni predmeti. Prvi put klinci od šesnaest, sedamnaest godina odvajaju po 150 funti za džemper ili cipele.
Trenutno je broj jedan Stone Island, veoma upečatljiva roba zbog oznake (poput kompasa, sličan Nato znaku) koja je kao prišivač sa dva dugmića prikačena na levi rukav jakne, duksa ili džempera. Krajem osamdesetih se prvi put pojavila u Velikoj Britaniji. Na engleske tribine su je iz Italije doneli preprodavci i lopovi koji su tamo odlazili prvenstveno zbog Armani džisna. Kada je stigao u London Stone Island džemper je koštao 200 funti!!!
Krajem devedesetih policija je uočila vezu između markirane odeće i huligana. Ukapirali su da ne moraju da motre na nekoga ko urla na stadionu svih devedeset minuta obučen u dres i ogrnut klupskim šalom, već na lepo odevene momke po pabovima i oko stadiona od kojih veliki broj već ima zabranu odlaska na utakmice. Koliko su se huligani poistovetili sa popularnim brendovima govori i činjenica da svaka ekipa ima svoj bedž ''Stone Island on Tour'' sa ispisanim imenom kluba ili vizit karte sa Burberry šarom na kojoj piše '' Upravo ste dobili batina od Aston Villa Youth-a ''
Cardiff City-ev Soul Crew trenutno je jedna od vodećih huliganskih ekipa na ostrvu. Na dan utakmice u pojedine pabove u glavnom gradu Velsa zabranjeno je ulaziti u Stone Island jaknama, dok je u Portsmouthu dovoljno da skinete etiketu sa rukava.
Poput Hackett-a i Stone Island je baš zbog navijača bio prinuđen da promeni svoj dugogodišnji logo. Najnoviji modeli umesto prepoznatljivog bedža sada imaju samo malu neupadljivu oznaku na grudima.
Najsvežiji primer u kojem se prosto digla hajka na huligane obučene po poslednjoj modi dogodio se na kvalifikacionoj utakmici između Engleske i Turske igranoj u Sunderlandu aprila ove godine. Sve je počelo nekoliko sati pre tekme kada su se pobile ekipe Sunderlanda i Newcastlea. Dva paba su potpuno demolirana a jedan navijač je u kritičnom stanju prevežen u bolnicu. Kada je policija uletela da razdvoji zaraćene strane nastao je opšti haos. Preko dve stotine fudbalskih Casualsa se udružilo protiv njih. Rat je trajao čitav sat. Letele su flaše, cigle, stolice. Nigde nije bilo Turaka. Sve se dešavalo izmežu engleskih huligana i policije. Par sati pre toga grupa Turaka je napadnuta u centru grada a kada je policija uhapsila jednog od napadača ovaj je kiptio od besa: '' Ja sam navijač Arsenala, ova govna su mi ubola nožem prijatelja pre dve godine! '' Takođe je i jedan turski novinar dobio batine ispred Mc Donald's-a. Tokom meča turski navijači su konstantno gađani svim i svačim a opšta ludnica je nastala kada je Engleska povela 1-0. Preko pedeset navjača uletelo je u teren da podeli radost sa igračima. Većina ih je imala Stone Island jakne i Burberry ili Aquascuttum kačkete. Policija je tog dana uhapsila stopet izgrednika. Naslovi u sutrašnjim novinama poput: '' Burberry banda napala policiju '' i '' Stone Island huligani rušili sve pred sobom '' digli su veliku prašinu.
Policija na engleskim stadionima danas posebno obraća pažnju na '' markirane '' navijače, jer se ispostavilo da su baš oni potencijalni izazivači nereda. Naravno nisu svi obučeni u Pradu, Aquascuttum, Paul and Shark, Dolce and Gabbana, Henri Lloyd, Stone Island... jer činjenica je da ne može baš svako da izdvoji 500 funti kako bi kompletirao garderobu. Ima i onih koji se i dalje drže Fred Perrya, Ben Shermana, Lonsdalea... u suštini to je to, ali neuporedivo jeftinije!
Fudbalski fanovi širom Evrope decenijama su se ugledali na engleske navijače, tako da se i '' fashion '' euforija sa ostrvskih stadiona velikom brzinom širila. Kod nas se o svom tom modnom ludilu ne zna puno, mada mora se priznati da je sve veći broj onih koji prate dešavanja na ostrvu. Navijači Vojvodine napravili su nekoliko zastava i dukseva sa Burberry šarama i Stone Island znakom. Neki od njih furaju Lacoste majice i Tommy Hilfinger košulje i jakne, a pojavili su se i prvi Burberry kačketi. Na utakmicama Partizana takođe je primećeno nekoliko kariranih kačketa i šalova. Zvezdini navijači koriste veze sa inostranstvom i tako se snabdevaju skupocenim odevnim predmetima, a njihovu prvu Casulas ekipu čine urbaniji gastarbajteri koji prate dešavanja u Britaniji. Ipak teško je poverovati da, prvenstveno zbog ekstremno visokih cena za naše uslove, Stone Island, Aquascuttum ili Burberry mogu postati prepoznatljiv stil srpskih navijača.


BURBERRY


1856. dvadesetjednogodišnji Thomas Burberry osniva firmu i otvara prvu prodavnicu u Basingstokeu.
1890. otvoren je i prvi šop u Londonu, Haymarket.
1900. ustanovljen zaštitni znak firme – vitez kopljanik na konju. Otvaraju se prve prodavnice u Parizu i Njujorku.
1910. Burberry šije kompletnu garderobu za britansku vojsku.
1924. patentirana čuvena krem/braon karirana šara koja je i danas sinonim za Burberry.
1967. Burberry kaputi i mantili postaju svetski hit. Masovno se nose torbe, šalovi, kišobrani.
1980. Burberry euforija zahvata Ameriku. Otvaraju se ekskluzivne prodavnice u Detroitu, San Franciscu, Chicagu, New Jerseyu, Philadelphiji, Washingtonu...
1997. potpuno novi tim dizajnera izbacuje novu kolekciju.
2003. '' Burberry Brit '' naziv je novog ženskog parfema.


AQUASCUTTUM

1851. ustaoveljen patent za nepromočive kišne kabanice. John Emary osniva etiketu za muškarce Aquascuttum.
1909. Aquascuttum fabrika u Northemptonshireu proizvodi godišnje preko 30.000 kišnjih mantila.
1914. Aquascuttum šije vojne uniforme i odela koja će se nositi tokom oba Svetska rata.
1960. Winston Churchill jedan je od Aquascuttumovih modela.
1976. patentirana poznata karirana šara. (mnogi je zbog iste boje mešaju sa Burberryem)
1995. Generalni sponzor svetskog filmskog festivala
1996. Oficijelna odeća olimpijskog tima Velike Britanije na Olimpijadi u Atlanti.
2001. Aquascuttum slavi 150 godina postojanja.


STONE ISLAND

Krajem sedamdesetih godina italijanska sportska kompanija SPA lansirala je novi proizvod Stone Island koji par godina kasnije, tačnije 1981. uspeva da se u potpunosti probije na tržište. Dizajner broj jedan bio je Massimo Osti, koji će kasnije osvajati mnoge svetske trofeje. Prve jakne izgledale su futuristički. Pravljene su od posebnog tehno fibera i imale visoki sjaj, tako da su zavisno od toga da li ste na suncu ili u mraku menjale svoju boju (od zlatne do metalik sive na primer).
Polovinom osamdesetih pojavljuje se i prva kolekcija Stone Island džempera.
Ni jedna prodavnica u svetu, osim generalnog zastupnika nije mogla da prodaje Stone Island odeću. Zbog velike popularnosti na ostrvu otvara se i prvi šop u Londonu.
Ulaskom u dvadesetprvi vek Stone Island je proširio svoj asortiman i načinio par izmena u dizajnu, a najbitnija je ta da je prepoznatljivi platneni bedž skinut sa levog rukava i zamenjen malim logom.


LACOSTE

1927. francuska teniska reprenzetacija predvođena Reneom Lacoste, pobeđuje to data neprikosnoveni američki tim i po prvi put osvaja Davis Cup. Američka štampa nakon tog senzacionalnog uspeha Francuza veliča francuske tenisere a njihovom kapitenu pridodaju nadimak '' Aligator ''. Rene Lacoste prihvata taj nadimak oberučke i već na sledećem takmičenju pojavljuje se u sakou sa izvezenim krokodilom na džepu.
1933. Rene Lacoste i Andre Gillier, vlasnik najveće tekstilne fabrike u Francuskoj u to vreme, osnivaju firmu koja će proizvoditi odeću za tenisere, jedriličare i igrače golfa. Nazivaju je Lacoste.
Prva Lacoste majica bila je bele boje, išla je uz telo, imala je kragnicu, kraće rukave i bila je kraće dužine.
1951. Lacoste roba počinje da se izvozi u Italiju i USA
1963. Napravljen je i prvi teniski reket s' kojim će Jimmy Connors i Billie Jean King osvojiti čak četrdesetšest turnira.
Ubrzo se popularnost '' krokodilčića '' širi po celom svetu, otvaraju se prodavnice na svim kontinentima, pa je danas prosto nezamislivo otići u neku svetsku metropolu i ne primetiti oficijalni Lacoste šop.


HENRI LLOYD

Prvog jula 1963. godine poznati jedriličar, Henri Strzelcki osniva sopstvenu marku Henri Lloyd. Od početka pa do danas Henri Lloyd proizvodi svu vrstu sportske odeće za moreplovce, skipere, nautičare, jedriličare. Veliki broj svetskih takmičenja u vodenim sportovima bio je pod pokroviteljstvom Henri Lloyda.




HACKETT

Svoj proboj na tržište Hackett doživljava kao generalni sponzor engleske ragbi reprenzetacije kao i polo tima. Osim sportske odeće Hackett proizvodi i odela, košulje, šešire... Sportska kolekcija je bila prepoznatljiva i lako uočljiva pošto je preko celih grudi imala ispisano Hackett. Današnji logo je sasvim drugačiji i obično se samo na grudima ili rukavu nalazi slovo H.




Od ostalih etiketa koje su popularne među navijačkim svetom na ostrvu treba izdvojiti: Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Dolce and Gabbana, Prada, Gant, japanski Evisu, Nappapijri,... kao i sportske klasike poput Adidasa, Reeboka, Pume, Umbra...
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

Nemci

Bliži sve Svetsko prvenstvo u fudbalu u Nemačkoj. Do početka je ostalo još svega tri meseca, a karte za sve utakmice su, prema rečima zvaničnika, rasprodate. Nemci se spremaju punom parom da ugoste stotine hiljada navijača iz drugih zemalja i ne sumnjamo da će sve biti organizovano na vrhunskom nivou. Domaća javnost u Nemačkoj očekuje od svojih reprenzetativaca novu titulu. Iako prema ocenama fudbalskih eksperata jaču ekipu imaju Brazil, Argentina, Francuska, Italija, Španija, Holandija i Engleska neće biti iznenađenje ako baš Švabe ponovo postanu prvaci sveta. Na njih se uvek mora najozbiljnije računati, bez obzira sa kakvim timom igrali. Kako jednom reče bivši engleski reprenzetativac, danas TV komentator, Gary Lineker: "Fudbal je igra u kojoj igraju dve ekipe sa po jedanaest igrača ali u kojoj uvek pobede Nemci!"
Fudbal koji se igra u Bundesligi nije atraktivan ali su zato nemački fudbaleri poznati po upornosti i borbi za svaku loptu do samog kraja. U Nemačkoj je fudbal definitivno sport broj jedan, a Bundesliga je već godinama unazad najgledanija na svetu. Procentualno su nemački stadioni, uz engleske, najpuniji s tim što su na ostrvu manjeg kapaciteta tako da su Nemci već dugo na prvom mestu po broju navijača na fudbalskim utakmicama. Još jedan od razloga zbog kojeg Nemci hrle na utakmice su i jevtine ulaznice. Tako recimo karta za mesto iza gola na stadionu Bayerna košta isto koliko i najjevtinija za utakmicu bilo kog engleskog trećeligaša.
Dok su postojale dve Nemačke, uvek je opasnije bilo u istočnoj, gde je posebno tokom osamdesetih godina prošlog veka na tribinama bilo mnogo skinheda desničara. Kada se kod nas pomenu nemački navijači uvek nam se pred očima jave debeli, brkati likovi sa repovima, okićeni od glave do pete u klupske boje i u teksas gornjaku bez rukava prepunom bedževa i prišivača. Da nisu baš svi takvi i da u Nemačkoj nije ni malo bezazleno biti ultra navijač uverili smo se iz priče jednog navijača Hannovera koji je poznat po nadimku Jimmy The Tulip.
CKM: Bliži se Svetsko prvenstvo. Kako teku pripreme? Poznato je da će samo iz Engleske u Nemačku doći preko sto hiljada navijača, a da ne govorimo o Holanđanima, Poljacima...
Jimmy The Tulip: Svima je proradio nacionalni ponos. Jednostavno, ne možemo dozvoliti da se nekakvi Englezi, Poljaci, Rusi, Hrvati, Holanđani šire i kurče po nemačkim gradovima. Svi smo naoštreni za prvi susret sa Poljacima. Biće zanimljivo. Policija će teško moći da kontroliše šta se dešava po gradovima u kojima se ne igraju utakmice, a realno je očekivati da više akcije bude onim danima kada nema tekmi nego na sam dan utakmice.
CKM: Da li misliš da je policija dovoljno spremna da se nosi sa tolikim brojem potencijalnih izazivača nereda?
Jimmy The Tulip: Niko precizno ne zna šta panduri spremaju, ali smo upoznati da su im ruke pune "crnih lista" sa imenima huligana. Uoči Božića je uhapšen veliki broj navijača različitih klubova bez ozbiljnijeg povoda. Kada se pre dve godine održavalo Evropsko prvenstvo u Portugalu, panduri su pozvali veliki broj "obeleženih" navijača i oduzeli im pasoše. Na taj način su ih sprečili da otputuju na prvenstvo. Osim toga, imali su obavezu da se jave u najbližu policijsku stanicu na dan utakmice. Nemačka policija već nekoliko godina tesno sarađuje sa svojim kolegama iz drugih zemalja, a uoči prvenstva se očekuje dolazak velikog broja policijaca iz inostranstva. Primetno je i da je u poslednje vreme na mečevima Bundeslige sve više pandura u civilu na tribinama. Nedavno je uveden i nov zakon o ponašanju na utakmicama po kojem svako ko napravi i najmanji incident, ili je samo sumnjiv policiji, može biti zadržan u pritvoru i do četiri nedelje. Jedva čekam da počne prvenstvo da vidim kako će to sve da funkcioniše.
CKM: Koliko pravi navijači prate reprenzetaciju i koje bi incidente izdvojio kao najpoznatije kada su u pitanju mečevi nacionalnog tima?
Jimmy The Tulip: Uvek je uz reprenzetaciju išla i dobra ekipa, posebno na atraktivije utakmice. Najžešća tuča koju pamtim odigrala se u Roterdamu 1989. godine protiv Holanđana, kao i godinu dana kasnije na Svetskom prvenstvu u Italiji kada je pre utakmice protiv Jugoslavije došlo do masovne tuče između nemačkih navijača i karabinjera, na centralnom trgu u Milanu. Haos je bio i u Poljskoj polovinom devedesetih. Na Svetskom prvenstvu u Francuskoj 1998, ponovo pred meč protiv Jugoslavije, grupa nemačkih navijača se sukobila sa policijom kada je jedan policajac udaren štanglom u glavu. Dugo vremena je ležao u komi, a cela grupa huligana je uhapšena. Interesantno je da je prvooptuženi, navijač Hannovera, moj dobar prijatelj s kojim sam jedno vreme bio cimer u iznajmljenom stanu. U Hannoveru je nakon tog incidenta policija izvršila pravu raciju i pohapsila veliki broj huligana. To je bio početak kraja jedne od najjačih fudbalskih bandi u zemlji.
CKM: Koliko nemački mediji prenose realnu sliku o dešavanju u svetu navijača?
Jimmy The Tulip: Ne pamtim da sam ikada pročitao u novinama ili čuo na TV realan izveštaj u vezi nekog incidenta. Bez obzira da li se desilo veliko sranje ili beznačajan incident u medijima se od svega pravi Treći svetski rat!
CKM: Kakva je situacija na nemačkim stadionima danas i da li možeš da je uporediš sa dešavanjima od pre deset, dvadeset godina?
Jimmy The Tulip: Sve se mnogo izmenilo. Velika većina huligana ima zabrane odlaska na utakmice, tako da ja na stadionima uglavnom bezbedno. Panduri manje više sve znaju i nisu više glupi kao pre, iako to teško priznajem. Ne pamtim kada se za vreme neke utakmice Bundeslige dogodila tuča na tribinama. Bude jurnjave oko stadiona, tenzije kada se pojave gostujući navijači, kamenovanja, ali je to sve smešno u poređenju sa dešavanjima s početka devedesetih godina. Danas se tuče huliganskih bandi planiraju i ugovaraju nedeljama unapred. Odredi se mesto dešavanja, negde daleko od stadiona i centra grada, po mogućnosti u nekom predgrađu ili parku, čak i danima kada se ne igra fudbalska utakmica. Većina huligana koja učestvuje u tim ugovorenim tučnjavama više ni ne ide na utakmice, zbog izrečenih zabrana od strane policije.
CKM: Ko ima najjaču ekipu?
Jimmy The Tulip: To je teško reći, pošto se na primer često deševa da okršaj dogovore ekipe klubova koji se takmiče u različitim rangovima. Lepzig danas igra u nekoj "beton" ligi, ali će njihovi huligani uvek biti jači od Bayernovih iako Bayern ima neuporedivo više navijača. Ekipu za respekt ima i Dresden. Da nije tih dogovorenih tuča oni se verovatno nikada ne bi ni sreli sa bandama klubova iz Bundeslige.
CKM: Ko vodi glavnu reč u tim dogovorenim tučama, kako to sve izgleda i koliko uopšte ima sve to veze sa fudbalom?
Jimmy The Tulip: Među pet najjačih ekipa, ili da kažem onih koji su, u poslednje vreme, odneli najviše pobeda u dogovorenim makljažama spadaju: Dynamo Berlin (oni već godinama uopšte ne idu na utakmice), Hamburg, Manheim, Stuttgart i Dresden. Tuče se dogovaraju mobilnim telefonima, obično učestvuje podjednak broj ljudi na obe strane i poštuje se dogovor o nenošenju nikakvog oružja.
Sve liči na okršaje pravih uličnih bandi a ne fudbalskih navijača. Da budem iskren malo je to sve zastranilo. Nema više onog starog navijačkog šmeka kada kreneš na tekmu sa drugarima, putuješ, piješ, pevaš, pobiješ se... Do pre par godina u Nemačkoj je bio jak ultra pokret, pa je često dolazilo do svađe, a neretko i tuče, između navijača istog tima, između onih koji su bili u huliganskom fazonu i onih koje to nije zanimalo. Huligani su danas svet za sebe.
CKM: Kakva je situacija sa navijačima Hannovera?
Jimmy The Tulip: Početkom osamdesetih osnovana je prva organizovana grupa navijača Hannovera - Rote Woelfe (crveni vukovi), koja je bila potpomognuta brojnim lokalnim skinhedima, čija se banda zvala Freundskreis (krug prijatelja). Krajem osamdesetih dosta likova je počelo da fura "casual" fazon i to je bilo zlatno doba nemačke ultra scene. Stotine ljudi je putovalo na svaku utakmicu svog tima prvenstveno sa željom da se potuče sa domaćim navijačima. Tada smo sklopili prijateljstvo sa navijačima Hamburga koje traje i dan danas. Dešavalo se da često putujemo zajedno na važnije utakmice, pogotovo kada smo bili u različitim ligama.
CKM: Koju ćeš sezonu pamtiti kao najuspešniju za klub i navijače Hannovera?
Jimmy The Tulip: Najsjajnija je svakako 1992. godina kada smo kao drugoligaši osvojili kup, pobedom nad favorizovanom Borussiom. Par sezona kasnije Hannover se nakon duže vremena vratio u Bundesligu. Tih nekoliko godina u gradu je vladala opšta euforija i sve do 1998. bili smo jedna od jačih navijačkih grupa u Nemačkoj.
CKM: Koju bi tuču izdvojio kao najžešću?
Jimmy The Tulip: Pošto smo prijatelji sa navijačima Hamburga, nas pedeset je otišlo sa njima na utakmicu u Frankfurt. Putovali smo avionom, uspeli da izbegnemo policijsku kontrolu na aerodromu, a potom naleteli da domaće navijače u centru grada. Punih pet minuta je trajala tuča. Tih pet minuta izgleda kao večnost kada ste u ulozi učesnika. Žestoko je bilo i protiv Werdera u Hannoveru. Mislim da nikada ni jedna velika ekipa nije dobila takve batine od nas kao tada Werderovi navijači.
CKM: Da li je bilo situacija kada si bio primoran da bežiš ili si dobio batina?
Jimmy The Tulip: Dva puta sam gadno najebao u Leipzigu. Tamo je uvek bilo zeznuto. I danas ima dosta desničara u istočnoj Nemačkoj, ali oni nisu više toliko aktivni na utakmicama kao pre. Prvi put je nas pet uspelo da se odvoji od ostatka ekipe i policijske pratnje. Napali smo grupu od desetak domaćih navijača i razjurili ih. Mislili smo da je tu sve završeno, ali se nakon nekoliko minuta pojavila njihova prva ekipa. Bilo ih je pet puta više od nas. Nismo uspeli da pobegnemo. Odvalili su nas. To su bile najžešće batine koje sam ikada dobio. Par godina nakon toga, ponovo je Leipzig bio koban. U Nemačkoj se tokom zimske pauze održavaju turniri u malom fudbalu. Napravili smo rusvaj u sali, a kada je uletela policija i počela da hapsi, ja sam uspeo da šmugnem sa nekoliko durgara. Bilo nas je sedam-osam. Pošto je sala u kojoj se turnir održavao nalazila van centra grada, morali smo da hvatamo lokalni voz da bi smo došli do centralne železničke stanice. Bilo je mirno i ništa nije slutilo da može da bude sranja. Ali, na sledećoj stanici dok se voz zaustavljao videli smo kroz prozor ekipu od četrdesetak navijača Leipziga. Pojurili smo ka vratima s namerom da ih zaustavimo i ne dozvolimo im da uđu unutra. Isukali smo kaiševe i čim su se vrata otvorila počeli smo da ih udaramo. Dobro smo se držali neko vreme, ali je njih bilo previše, a voz je i dalje stajao na stanici. Prošlo mi je kroz glavu da nećemo izdržati ako ne krene istog momenta. Na sekund mi je popustila koncentracija. Mala nepažnja i neko me je povukao. Pao sam dole. Šutirali su me nogama, udarali rukama, a potom me je neko gurnuo pod voz, baš u trenutku kada se začuo zvižduk i kada je trebao da krene. Pomislio sam, gotovo je! Na moju sreću, mašinovođa je primetio da je neko ispod voza pa je ostao u stanici, a u međuvremenu se pojavila i policija. Tako sam samo zahvaljujući Bogu, iako izubijan, ostao živ.
CKM: Čije navijače najviše mrzite?
Jimmy The Tulip: Nakon onakvih batina najviše mrzim Leipzig naravno. Tradicionalno je veliki rivalitet između Hannovera i Eintrachta iz Braunschweiga, pošto je razdaljina između gradova ispod pedeset kilometara. Oni su sada u ligi ispod nas i već tri godine se nismo sretali, ali smo u poslednjih par okršaja izlazili kao pobednici.
CKM: Kakva je danas situacija među navijačima Hannovera?
Jimmy The Tulip: Većina glavnih likova i vođa koji su bili aktivni pre deset i više godina danas su porodični ljudi. Nakon racije na navijače koju su panduri izvršili nakon Svetskog prvenstva u Francuskoj dosta momaka se povuklo. Kada si klinac bez obaveza, ne interesuje te baš mnogo hoće li te uhapsiti i držati u pritvoru dan ili dva, ali kada dođeš u godine kada moraš da brineš kako da prehraniš porodicu ko je lud da rizikuje da izgubi posao zbog nekakvog sranja na fudbalu. To ovi mlađi navijači Hannovera danas nerazumeju, tako da postoji netrpeljivost između generacija.
CKM: Koliko navijači u Nemačkoj poklanjaju pažnju modi i da li si upoznat sa navijačkim dešavanjima u Srbiji?
Jimmy The Tulip: Niko ne voli "Kuttens", kako zovemo nakićene navijače, a generalno najpopularnije marke na tribinama su Lonsdale i Hooligan. Prava ekipa je u "casuals" fazonu i nose se sve te marke koje srećete i na stadionima u Engleskoj (Stone Island, Burberry, Paul And Shark, Lacoste...) Bio sam vše puta u Srbiji i o srpskim navijačima imam visoko mišljenje. Mislim da su trenutno navijači iz istočnih zemalja najluđi u Evropi. Tu pre svih spadaju Rusi, Poljaci, Bugari i Srbi. Naravno, Englezi, Italijani i Grci će uvek imati jaku navijačku kulturu.
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

Navijačka scena u Grčkoj

Kada se priča o navijačima, uglavnom se kao primeri navode dešavanja na stadionima u Engleskoj i Italiji. Ako su ovi prvi pioniri fudbalskog huliganstva, onda su Žabari svakako doktori za koreografiju i pirotehničke spektakle. U poslednjih nekoliko godina veliku pažnju javnosti skrenuli su na sebe i navijači istočno evropskih klubova, pre svih Poljaci, Rusi, Bugari... Ovaj put spustićemo se na jug Evrope, u zemlju aktuelnog fudbalskog i košarkaškog evropskog prvaka. Fudbal je u Grčkoj uvek bio popularan sport, ali ni klubovi ni reprenzetacija nikada nisu postizali značajnije rezultate. Grci su sve do polovine devedesetih godina jednostavno bili trećerazredna fudbalska zemlja u Evropi, a naši timovi su bez muke izlazili na kraj sa bilo kojim grčkim klubom. Tada je u fudbal kod naših bivših južnih komšija uletela velika lova, i fudbal je krenuo uzlaznom putanjom. Danas je gotovo nezamislivo da u ligi šampiona ne i dva grčka tima, a kada je prošle godine pod trenerskom palicom nemačkog stručnjaka Ota Rehagela, grčka reprenzetacija osvojila prvenstvo Evrope u Portugalu, postalo je jasno da su Grci izrasli u ozbiljnu fudbalsku naciju. Poznati po svom vrelom, južnjačkom temperamentu, grčki navijači na utakmicama stvaraju paklenu atmosferu, a retko kada se jedan derbi meč završi bez tuče i incidenata. Iako nikada nisu pridavali veliku važnost izgledu transparenata i koreografijama, Grci pale pirotehniku bar koliko i Italijani, a tuku se više i od Engleza. Još polovinom sedamdesetih, u Novom Sadu je gostovao atinski AEK, čiji su navijači u velikom broju doputovali na tu utakmicu i zauzeli gotovo celu zapadnu tribinu stadiona Vojvodine. Zvezda je u svom pohodu na Uefa kup par sezona kasnije prošla kroz pravi pakao Atine, pa je umesto crveno belih u finalu zaigrao Panatinaikos. Pričalo se da su Zvezdini igrači bili otrovani hranom, ali su Grci najviše zahvaljujući neverovatnoj buci sa tribina i velikom pritisku na sudije uspeli da nadoknade minus od tri gola iz prve utakmice. Starijim navijačima još uvek je u sećanju i invazija navijača Panatinaikosa na Zvezdinu Marakanu polovinom osamdesetih, kada su dva tima ponovo ukrstili koplja u jednom evropskom takmičenju. Grka je bilo preko deset hiljada na južnoj tribini, i to je verovatno i najbrojnija strana navijačka grupa koja je ikada gostovala na ovim prostorima. Interesantno je da se na toj utakmici pojavila i grupa navijača Olimpijakosa, koji su navijali za Zvezdu. Za to su postojala dva dobra razloga. Prvi je velika mržnja između navijača dva atinska kluba, a drugi činjenica da su Olimpijakos i Crvena Zvezda klubovi iste boje. Navijači solunskog Arisa preplavili su Halu sportova na Novom Beogradu 1988. pa su se košarkaši Partizana osećali kao da igraju u gostima. I dok je u Atini prilično zamršena situacija oko toga koja grupa drži primat u gradu, u Solunu je jasno da je PAOK-ova armija navijača broj jedan. Interesantno je pomenuti i da postoji veliki rivalitet između gradova Soluna i Atine. Razgovarali smo sa Iliasom, vatrenim navijačem Panatinaikosa i pripadnikom navijačke grupe "Gate 13". Da kažemo i to, većina navijačkih grupa u Grčkoj se zove po sektorima na kojima se okupljaju na stadionu ("Gate 4", "Gate 7", "Gate 13"...)
* Možeš li nam reći nešto o počecima organizovanog navijanja u Grčkoj i navijačima Panatinaikosa?
Ilias: Prva organizovana navijačka grupa u Grčkoj nastala je u sezoni 1966/67. i to baš na stadionu Panatinaikosa. PAO (skraćeno od Panatinaikos) je bio veoma popularan klub, tako da stadion kapaciteta od 27.000 mesta nije mogao da smesti sve one koji su želeli da prisustvuju utakmicama. Navijači su se organizovali prevashodno da bi lakše dolazili do ulaznica. U to vreme huliganizam nije postojao, mada je uvek bilo sitnijih incidenata. Navijači su gađali protivničke igrače i sudije svim i svačim, ali nije bilo ozbiljnijih nereda. Tek desetak godina kasnije dolazi do pravog navijačkog buma u Grčkoj. Pao je u to vreme imao najorganizovanije navijače, nazvane "Union of Gate 13 fans". Krajem sedamdesetih iz grupe Gate 13 izdvojila se ekipa huligana pod nazivom N.O.P.O. (skraćenica znači neonacistička organizacija navijača Panatinaikosa), koji postaju strah i trepet za sve protivničke navijače i definitivno su najjača huliganska ekipa koja je ikada postojala u Grčkoj. Ta ekstremna ekipa nije imala svoje sedište, nikom nisu govorili svoja prva imena i delovali su u ilegali, kao duhovi. 1981. godine Panatinaikos preuzima novi gazda koji zabranjuje aktivnosti svih neoficijelnih navijačkih grupa i osniva fan klub koji će biti potpuno pod njegovom kontrolom. Uprkos tome, huliganski element nije istrebljen. U Atini su i prve navijačke grupe imali i Olimpijakos i AEK, s' tim što su navijači AEK-a dugo vremena bili totalno neorganizovani. U isto vreme na severu Grčke u Solunu, glavnu reč su vodili navijači PAOK-a, koji po svojim brutalnostima nisu ni malo zaostajali za navijačima iz Atine. Druga dva kluba iz Soluna Aris i Herkules imali su takođe brojnu armiju navijača, ali ni blizu nasilne kao PAOK. Do 1982. godine sva dešavanja na tribinama grčkih stadiona dovođena su u vezu sa navijačima Panatinaikosa, Olimpijakosa i PAOK-a. Navijači drugih klubova nisu vredni pomena. Pomenuo bih još da je 1988. godine osnovana grupa navijača Panatinaikosa "Green Cockneys" koji su punih sedam godina bili najbolje organizovana navijačka grupa u zemlji.
*Koje bi tuče izdvojio kao najpoznatije kada su u pitanju navijači u Grčkoj?
Ilias: Još daleke 1964. godine na starom stadionu Panatinaikosa igran je večiti derbi PAO- Olimpijakos. Postojale su sumnje da je meč namešten, pa su i jedni i drugi navijači iz besa počeli da ruše sve pred sobom, uništavaju stadion i tuku se sa policijom. Početkom 1981. godine izbili su neredi na utakmici AEK-Olimpijakos. Uspaničena masa počela je da beži ka izlazima, ali su naleteli na zatvorene kapije. 21 osoba je izgubila život. Masovna tuča odigrala se i u samom centru Atine pre utakmice finala kupa između Panatinaikosa i Olimpijakosa 1988. godine u kojoj je učestvovalo preko dve hiljade navijača. Godinu dana kasnije navijači Panatinaikosa počistili su sve pred sobom ispred AEK-ovog stadiona i umalo uspeli da provale na tribinu najvatrenijih navijača AEK-a "Original 21". Slična tuča odigrala se i 1990. ali su sudbinu AEK-ovih navijača umalo doživele pristalice Olimpijakosa "Gate 7". Ipak, jedna od najluđih tuča odigrala se 1992. godine. Navijači Panatinaikosa vraćali su se sa košarkaške utakmice iz Soluna. Oko dva sata iza ponoći naših deset autobusa napadnuto je u selu Neos Panteleimonas. Većina navijača je spavala, kada su počela da pucaju stakla na autobusima. Neredi su trajali punih sat vremena, celo selo je ustalo na noge, a seljaci su da bi zaštitili svoju imovinu pucali iz lovačkih pušaka. Naši autobusi su bili poptpuno uništeni. Za navijače PAOK-a svaka utakmica protiv atinskih klubova predstavlja odlazak u rat. Dve najbrutalnije tuče kada su u pitanju susreti navijača Olimpijakosa i Panatinaikosa na košarkaškim utakmicama odigrale su se na neutralnom terenu, dve godine zaredom 1994, i 1995. Oba puta je u pitanju bio "Final Four" na koji su se plasirale obe ekipe. U Tel Aviv je 1994. godine doputovalo nekoliko brodova punih huligana obe ekipe, koji su se bez prestanka sukobili tri dana. Luka je bukvalno bila u plamenu prilikom uplovljavanja dva broda sa protivničkim navijačima. Sledeće sezone scenario je bio još brutalniji, a mesto dešavanja španska Saragosa. U razmaku od petnaestak minuta na aerodrom u Barseloni sleteli su naš i avion pun navijača Olimpijakosa. Preko 600 ljudi se mlatilo, na pisti, u aerodromskoj zgradi, na prakingu. Vladala je opšta anarhija. Veliki broj letova je kasnio, putničke torbe i koferi su bili razbacani, izlozi free shopova razbijeni. Navijači su bacali jedni na druge saksije cveća, stolice, pepeljare, a španskoj policiji je trebalo više od sat vremena da uspostavi red i mir. Sledećeg dana grupa od 300 navijača Panatinaikosa uspela je da izmakne policijskoj pratnji i domogne se hotela sa protivničkim navijačima. I poslednjeg dana odigrala se velika tuča kada su navijači Olimpijakosa napali dvoje kola sa navijačima Panatinaikosa na jednoj benzinskoj pumpi nedaleko od Saragose. Na njihovu nesreću nakon par minuta na istu pumpu je pristigao i pun autobus protivničkih fanova. Došlo je do opšte makljaže, u kojoj su navijači crveno belih dobili neviđene batine. Španska policija je uhapsila oko 250 navijača od kojih je oduzeta velika količina suzavaca, noževa i drugog hladnog oružja.
Pomenuću još jednu veliku tuču koja se odigrala nedavno. U kvalifikacijama za svetsko prvenstvo 14. septembra 2004. godine Grčka je poražena od Albanije u Tirani sa 2-1. Nakon utakmice hiljade Albanaca, uglavnom ilegalaca, izašlo je na ulice grčkih gradova da proslavi veliku pobedu. Bio je to znak za uzbunu. Navijači svih grčkih klubova od Soluna do Krita nisu mogli to da dozvole tako da se u celoj zemlji za svega nekoliko sati na ulicama tuklo hiljade navijača. Policija se udružila sa navijačima i krenula u poteru za Albancima. Rezultati nereda su bili užasavajući: dvojica Albanaca su ubijena, dvadeset i jedan izboden noževima, preko 400 ih je završilo u bolnicama, a broj zapaljenih automobila i prodavnica čiji su vlasnici takođe Albanci bio je blizu hiljadu.
*Koje je gostovanje za vas, navijače Panatinaikosa najopasnije?
Ilias: Derbi mečevi protiv Olimpijakosa tradicionalno su puni tenzije i mržnje, a mogu slobodno da kažem da su košarkaške utakmice mnogo opasnije od fudbalskih, pošto je u opticaju manji broj navijača. Jednom prilikom smo dobili svega 200 karata za gostovanje u Pireju protiv Olimpijakosa, čijih je navijača u hali bilo 13000. Ne znam kako smo uspeli da izvučemo žive glave. Takođe, naše svako gostovanje sa košarkaškim klubom u Solunu protiv PAOK-a više je nego opasno. Kada ideš u Solun, moraš da budeš spreman na sve.
*Da li možeš da uporediš navijačku scenu u Grčkoj danas sa onom od pre deset, dvadeset godina?
Ilias: Atmosfera na grčkim stadionima je uvek dobra, ali je policija danas mnogo organizovanija nego pre. Na svim stadionima su uvedene kamere koje snimaju navijače, veliki je broj policajaca u civilu, tako da su se tuče premestile sa tribina na ulice. Moram da napomenem da je danas malo onih pravih tuča u kojima se navijači tuku "na ruke" kao nekada, i sve se više koriste noževi, lanci, motke, Molotovljevi kokteli, baklje... U Grčkoj i dalje važi zabrana na organizovan odlazak gostujućih navijača na sve bitnije utakmice.
*Da li bi pomenuo još neke navijače iz drugih gradova osim Atine i Soluna?
Ilias: Ovde se većina stvari dešava u Atini. Od drugih gradova, Larissa ima dobre navijače, ali su oni nešto mirnije prirode. Kalamata, Joannina i OFI sa Krita takođe nisu loši, kao i navijači svih timova iz malih mesta, za koje uglavnom navijaju lokalci. PAOK je definitivno najjača navijačka grupa van Atine. Sećam se kada su igrali protiv Napolija. Otišli su u velikom broju u Italiju. Maradona nije mogao da izvede korner punih deset minuta pošto su ga navijači PAOK-a gađali svim što im je bilo na dohvat ruke. I navijači Arisa su dobro organizovani u grupu "Super 3", dok treći solunski klub Iraklis ima najslabije fanove.
*Kakva je situacija sa ostalim klubovima u Atini?
Ilias: Atina ima dosta prvoligaša. Osim nas, Olimpijakosa i AEK-a, tu su i Panionios, Ionikos, Egaleo, Atromitos. PAO i Olimpijakos u najjbolji u svemu. To su dva najtrofejnija kluba u zemlji. Imaju najviše navijača u zemlji i najbolje su organizovani. Mada moram da priznam da među navijačima Panatinaikosa trenutno vlada mala anarhičnost. Postoje četiri ravnopravne grupe, s' tim što su "Athens Fans" i "The Independent" dve najveće koje imaju članove širom zemlje, Evrope i sveta.
*Da li i koliko navijači u Grčkoj poklanjaju pažnju modi? Da li se i kod vas nose Burberry kačketi, Stone Island, Henri Lloyd i ostale "casuals" etikete?
Ilias: U Grčkoj je malo navijača koji nose "casuals" odeću. Ovde je u poslednje dve godine ponovo pomama za starim navijačkim spitfajer jaknama.
*Poznato je da grčki navijači u velikom broju prate svoje klubove na gostovanjima po Evropi. Koje takvo gostovanje će tebi ostati u najlepšem sećanju i da li si možda bio u Beogradu 1986. kada je tvoj tim igrao protiv Crvene Zvezde?
Ilias: Stariji navijači se rado sećaju gostovanja u Liverpulu 1985, kada nas je bilo preko pet hiljada. Najbolju atmosferu smo priredili u Amsterdamu protiv Ajaxa 1996. godine. Bilo nas je 8000, pevali smo tokom cele utakmice i na kraju proslavili veliku pobedu. Odlično je bilo i dve godine kasnije u Londonu protiv Arsenala. Ta utakmica se zbog velikog interesovanja igrala na Wembleyu, a Panatinaikos je imao podršku od preko 15000 navijača. Iako smo izgubili, navijanje je bilo fenomenalno i u potpunosti smo nadglasali Engleze. Bio sam i u Beogradu kada je Panatinaikos igrao protiv Zvezde 1986. Došao sam sa ćaletom, pošto sam tada bio još uvek klinac da bih putovao sam. Atmosfera na celom stadionu je bila sjajna, a mi smo se uspešno nosili sa domaćim navijačima pošto nas je bilo skoro 15000.
*Da li navijate za reprenzetaciju?
Ilias: Naša reprenzetacija nikada nije beležila značajnije uspehe. Retko kada je uspela i da izbori plasman na završna takmičenja, tako da su navijači uglavnom bili okrenuti svojim timovima. Mnogi ljudi ovde i dalje nisu svesni da je Grčka postala prvak Evrope u Portugalu prošle godine. To je svakako prvorazredno iznenađenje. Za razliku od fudbalera, naši košarkaši, a u poslednje vreme i odbojkaši i vaterpolisti tradicionalno beleže dobre rezultate, tako da je i atmosfera na dvoranskim sportovima grčkih reprenzetativaca mnogo bolja nego na fudbalskim mečevima nacionalnog tima.
*Kakvi su odnosi navijača Panatinaikosa sa upravom kluba, policijom, medijima?
Ilias: Kao što sam već rekao, navijači Panatinaikosa su podeljeni u četiri grupe, tako da neki imaju odlične odnose sa upravom koja im izlazi u susret sa raznim beneficijama. Sa policijom nikada nije bilo dobrih odnosa. Da je po njihovom, navijači bi na stadion dolazili u odelima. Šta reći o medijima, osim da su majstori da napumpaju stvari i da od najsitnijeg incidenta naprave veliki skandal.
*U poslednje vreme Uefa ozbiljno preti svim klubovima ukoliko dođe do navijačkih ispada na rasnoj osnovi. Kakva je situacija u Grčkoj?
Ilias: Ovde na tribinama nema organizovanih levičara i desničara kao na stadionima u Italiji ili Španiji. Grci su tradicionalno veliki nacionalisti, a u Solunu na primer ima dosta neonacista. Navijači Panatinaikosa važe za rasiste i desničare, dok su na primer AEK-ovi anarhisti, ali ponavljam opet... nema organizovanih grupa.
*Pratiš li i druge sportove osim fudbala, koliko zanš o navijačima u Srbiji i ko su po tebi najbolji navijači u Evropi?
Ilias: Panatianikosovi navijači osim fudbala idu i na košarku, odbojku, vaterpolo. Redovni smo čak i na ženskoj košarci i odbojci. Pratimo naše sprotske ekipe i kući i na strani. O navijačima u Srbiji znam dosta, pošto držim prodavnicu u Atini koja prodaje časopis "Srpski navijač", tako da imam dosta kontakata sa navijačima kod vas. I ostali navijači u Grčkoj znaju dosta o dešavanjima na tribinama u Srbiji. Olimpijakosovi su u bratskim odnosima sa Delijama. Mislim da su navijači grčkih klubova možda i najjbolji u Evropi, a siguran sam da se mnogi slažu samnom. Englezi i Italijani su uvek u vrhu. Dobri su i Španci, dok su u velikoj ekspanziji poslednjih godina navijači iz istočne Evrope.

Najbolje navijačke grupe svih vremena u Grčkoj po mišljenju Iliasa su: Olimpijakosovi "Misfits" i "Porto Leone", Panatinaikosovi "N.O.P.O." i "Cockneys", AEK-ovi "Getto Club" i PAOK-ovi "Gate 4"

PAOK je najveći grčki klub izvan Atine. Zovu ih i "loši momci" nacionalnog fudbala najviše zbog "ludih" navijača. Klub su 1926. godine osnovale grčke izbeglice iz Istanbula, a poslednju titulu klub je osvojio daleke 1985. godine. U novembru 1998. navijači su ueleteli u teren i prekinuli meč protiv Olimpijakosa, sa kojim su se borili za prvo mesto. Klub je kažnjen sa pet utakmica igranja pred praznim tribinama što je svakako najviše uticalo na to da titula ostane u Atini. PAOK je u više navrata kažnjavan i od strane Uefa zbog ispada svojih navijača. Tokom osamdesetih godina košarkaši PAOK-a su igrali protiv Crvene Zvezde. Na utakmici u Beogradu grupa navijača Partizana navijala je za Grke. U znak zahvalnosti PAOK-ovi fanovi su im poklonili barjak koji se dugo godina vijorio na utakmicama beogradskih crno belih. Glavni razlog za ovo prijateljstvo je činjenica da su klubovi iste boje, a navijači dva tima iste, pravoslavne veroispovesti. Tokom devedesetih, zbog rata u našoj zemlji dolazi do prekida odnosa, koji se obnavljaju u Solunu 1997. godine na košarkaškoj utakmici između Partizana i Kroacija Osiguranja, kojoj je prisustvovala i veća grupa PAOK-ovih "Gate 4". U znak zahvalnosti grupa Grobara odlazi na utakmicu kupa Uefa PAOK–Spartak Trnava. Od tada, navijači dva kluba se međusobno posećuju u manjem ili većem broju. Tako su Grobari bodrili PAOK u Debrecinu, Bukureštu, Solunu protiv Olimpijakosa, Panatinaikosa, Štutgarta, Makabija... dok su Grci dolazili u Beograd na Real, derbije sa Zvezdom i još nekoliko manjih utakmica.

Navijači Crvene Zvezde ostvarili su prve kontakte sa svojom grčkom braćom po boji još 1986. godine na utakmici protiv Panatinaikosa. Kada je Zvezda ponovo igrala protiv istog protivnika 1992. navijači Olimpijakosa su se pojavili na stadionu u Atini sa trnsparentom na kojem je pisalo: "Good luck Red Star – Gate 7", što je izazvalo oduševljenje među prisutnim Delijama i bes domaćih navijača. Nakon ukidanja sankcija Zvezda je prvu evropsku utakmicu odigrala baš protiv Olimpijakosa u Beogradu kada su Delije razvile transparent sa natpisom: "Welcome Orthodox brothers". Delije su bodrile Olimpijakos na brojnim evropskim gostovanjima (Torino, Liverpool, Madrid, Monako...), kao i u utakmicama protiv Panatinaikosa, Arisa... dok su "Gate 7" dolazili u Beograd na derbi mečeve sa Partizanom, a sa Delijama su bodrili Zvezdu i u Bonu na košarci kao i u Švajcarskoj protiv Young Boysa.

Za vreme sankcija Partizan je dobio poziv da odigra prijateljsku fudbalsku utakmicu u Atini protiv AEK-a. Poseta je uzvraćena četiri godine kasnije. AEK je došao u Beograd i pod sirenama za vazdušnu opasnost, u aprilu 1999. odigrao meč sa crno belima koji je prekinut pri rezultatu 1-1 pošto su obe grupe navijača ušle na teren, i zajedno skandirali protiv bombardovanja i Nato pakta. Godinu dana ranije Partizan i AEK su igrali na košarkaškom "Final four"-u u Barseloni. Kada se grupa Grobara sukobila sa španskom policijom prvi su u pomoć priskočili navijači grčkog tima. Ipak to prijateljstvo je bilo samo trenutno, a navijači AEK-a su 2003. godine u ligi šampiona bodrili francuski Olimpik iz Marseja protiv beogradskih crno belih.



tekst: Igor Todorović
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

JASON MARRINER

Pre skoro dve godine CKM je objavio tekst o navijaču londonskog Chelsea, Jasonu Marrineru, pripadniku ozloglašene huliganske grupe "Headhunters". Čovek je upoznao svog novog komšiju, izvesnog Donala MacIntyrea, neznajući da je on u stvari novinar koji će mu zarad karijere upropastiti život i poslati ga u zatvor na nekoliko godina. MacIntyre je snimao Marrinera par meseci skrivenom kamerom i potom napravio dokumentarni film o "vođi ozloglašenih huligana" koji je 2000. godine prikazan na BBC-u, a godinu dana kasnije i na našoj televiziji. Marriner je potom uhapšen, a sud mu je odredio zatvorsku kaznu od šest godina. Nakon odležanih skoro četiri pušten je na slobodu. Dok je bio u zatvoru Jason Marriner je napisao knjigu koja bi trebala uskoro da se pojavi u prodaji, a nedavno je dao i svoje prve intervjue.
* Kako su Donal MacIntyre i BBC izabrali baš tebe?
J.M.: Momak koji je dugo vremena bio pandurski cinkaroš dao im je moje ime. Ali, zar je stvarno moguće da sam im ja bio toliko zanimljiv? Šta sam ja to specijalno uradio u životu? Kako stara izreka kaže: "Svako dočeka svojih pet minuta", a eto ja sam doživeo da me deset miliona ljudi gleda pun sat vremena na državnoj televiziji u udarnom terminu.
* Koliko si bio aktivan na utakmicama u to vreme?
J.M.: Išao sam na Chelsea redovno, ali punih sedam godina nisam imao veze sa tučama na stadionima. Izašao sam iz svega. Imam 37 godina i jednostavno me to više ne drži. Imam mnogo pametnijih poslova u životu nego da organizujem navijačke tuče. Naravno, ne kažem da se nisam tukao, ni da nisam bio jedan od glavnih među Headhuntersima, ali to je bilo davno. To je bio period mog života, mog odrastanja, kojeg se ne stidim. Voleo bih da upoznam jednog navijača koji je tokom '70-ih i '80-ih godina išao na utakmice a da se bar jednom nije potukao.
*Kako si se osećao kada ti je sud odredio šest godina zatvora? Šta si u tom trenutku pomislio?
J.M.: Kada se svo to sranje dogodilo, podigla se velika prašina. Bio sam siguran da ću dobiti deset godina. U momentu mi je prošlo kroz glavu: "dobro je nije deset", da bih potom postao svestan da šest jebenih godina treba da odležim sa ubicama, silovateljima, kriminalcima...
*Kako je bilo u zatvoru?
J.M.: Dosadno, monotono, prepuno kretena.Uspeo sam da se izborim sa svim problemima. Sve sam pretvarao u šalu. Kad odeš u zatvor, ceo sistem, okruženje, čuvari... svi su tu da ti od svega prave još crnju situaciju. Ja sam im se često smejao u lice. Jednom me je jedan čuvar pitao zašto se smejem? "Brate, radujem se što ću za šest godina izaći napolje, a ti ovde moraš da provedeš ceo radni vek!", odgovorio sam mu. Nije mu bilo dobro.
*Ok, vratimo se navijačkim pričama. Koju ćeš tuču sa protivničkim navijačima pamtiti za ceo život?
J.M.: Protiv Sheffield Uniteda na Camdenu. Oni su doveli odličnu ekipu, a i mi smo bilo u zenitu moći i snage. Kada si siguran u sebe i u svoje momke onda te apsolutno ne zanima koliko je protivnička ekipa jaka. Znali su da se skupljamo na Camdenu, pa su došli par sati pre utakmice. Jedina im je greška bila što su nam ušli u pab. Bili smo do zuba naoružani raketama, motkama, suzavcima. Bilo je krvavo! O tom događaju se čak i previše pisalo i pričalo, kao o jednoj od najbrutalnijih navijačkih tuča. Zato bih ja možda pre pomenuo Briž 1995. godine. Chelsea je igrao tamo evropsku utakmicu. Jedan naš drugar je nabavio kartu par nedelja ranije, koja je bila bez ikakvih zaštita. Nekakav običan plavi kartončić koji je ubrzo bio falsifikovan, tako da je nas 400 otputovalo u Belgiju sa tim lažnjacima. Panduri su ukapirali da nas je stiglo mnogo više nego što je Chelsea dobio ulaznica, tako da su nas hvatali po grupama, vezivali nam ruke plastičnim trakama, odvozili maricama i ubacivali u nekakvo skladište ograđeno viskom žicom. U jednom momentu nas je tu bilo skoro hiljadu. Sedeli smo vezanih ruku bespomoćni, kao vojni zarobljenici. Par momaka je uspelo da prošvercuje noževe pa smo se u neko vreme uspeli osloboditi vezova. Krenula je pesma, guranje, penjanje na žicu, provaljivanje kapije. Sve je proključalo. Panduri su izvukli pendreke, ali nismo marili za to. Krenuli smo na njih goloruki. Bio je to jedan od najažešćih navijačih sukoba sa policijom ikada. Pregazili smo ih. Bežali su glavom bez obzira. Uspeli smo konačno da izađemo na ulicu. "Slušajte, budemo li se držali zajedno imaće nas na oku, zato je bolje da se razbijemo u manje grupe", obratio sam se momcima. Bilo je nezaboravno, kao u filmu "The Great Escape".
* Koji su protivnički navijači bili najluđi?
J.M.: Poljaci. Svi ti ljudi iz istočnoevropskih zemalja su ludi. Oni su 15-tak godina iza nas, i svi uvek žele naš skalp, pošto smo mi uveli nasilje na fudbalske stadione. Engleska je igrala 1993. godine u Poznanju. Sećam se, još uvek sam spavao u hotelskoj sobi kada je uleteo jedan moj prijatelj. "Dole su, dole su!", povikao je. "Ko bre? Ko je dole?", upitao sam ga, još uvek kroz san. "Poljaci. Ima ih nekoliko stotina. Znaju da smo ovde. Čekaju nas.", odgovorio je. "Jebo te, ma nemoguće. Pa tek je pola devet ujutru", pomislio sam, ustao iz kreveta i pogledao kroz prozor. Imao sam šta da vidim. Oko 150 Poljaka je stajalo ispred hotela. "Ok, ustaj'mo iz kreveta i 'ajmo dole na jutarnju gimnastiku!" Za par minuta smo se svi pridigli, sišli dole, pokupili momke koji su bili u baru i na doručku, izašli napolje i razjurili pijane Poljake. Posle je bilo nereda tokom čitavog dana.
*Kako je nastalo ime Headhunters, i da li je ekipa još uvek aktivna?
J.M.: Bilo je to početkom '80-ih, kada je bilo moderno da svaka naijačka ekipa ima neko ime. Stvarno nemam pojma ko je Chelsea nazvao Headhunters. Da budem iskren mislim da ni jedan navijač Chelsea neće reći: "ja sam Headhunter", već "ja sam Chelsea". To ime se najviše pročulo zahvaljujući medijima. Na drugi deo pitanja ne bih mogao da dam najispravniji odgovor pošto sam skoro četiri godine proveo u zatvoru. Znam da se na prošlogodišnjoj utakmici protiv Leedsa okupila odlična ekipa. I Leeds se pojavio u zavidnom broju. Bilo je svašta. Svaka ekipa u Engleskoj je aktivna. Neki manje, neki više.To je definitivno, i uvek će biti tako.
*Nabroj pet protivničkih navijačkih grupa prema kojima imaš najviše respekta.
J.M.: Tottenham i West Ham su tokom '80-ih bili veoma snažni i organizovani. Millwall, takođe. Oni su uvek bili tu, i uvek će imati reputaciju. Pre par godina, kada su igrali protiv Birminghama, nacionalna televizija je prikazala snimak na kojem se čovek od skoro 60 godina zaleće i nogom udara policisjkog konja, a potom i Millwallovog klinca od 14 godina koji baca ciglu na pandure. Za takve stvari trebaš biti stvarno lud. Na Millwallu je uvek bilo takvih likova. Sa severa bih izdvojio Middlesbrough i Wolverhampton. Naravno ovo je pet ekipa sa kojima je Chelsea imao najviše obračuna, i koje sam video na delu.
*Koliko pratiš modu, šta voliš sebi da kupiš od odeće, a šta nikada ne bih obukao?
J.M.: Još kao klinac voleo sam da imam trendi majicu, jaknu ili patike. Laže ko kaže da ga moda ne zanima, samo što je neko u ovom ili onom fazonu. Danas najviše kupujem i nosim Boss, Pradu, Armani... ali su mi najdraže stare Levis farke, koledžice, Fred Perry majice i Harringtonka. Ta moda me podseća na lepa, stara vremena. U to vreme sam nosio i Lacoste, Lyle and Scott, Fila... Fajerka ili kombat jakna je stvar koju nikada nisam voleo. Moj dobar prijatelj sa Chelsea, Hicky (Steven Hickmott, jedan od najkarakterističnijih i najluđih vođa Chelsea Headhuntersa) ne skida tu jaknu ni dan danas. Kada ga vidim u njoj i starim martinama uhvatim se za glavu. Čovek je definitivno ostao u '80-im.
*Kog igrača/trenera nikada nisi voleo?
J.M.: Najomraženiji igrač? Maradona naravno. Bio je veliki igrač, i to mu niko ne može osporiti, ali mislim da je veliko govno. Dao nam je gol rukom, koji je kasnije Argentincima doneo titulu. Sudija to nije video. Naravno dešavaju se greške, sve je to fudbal. Ali zar je moguće da on nikada nije rekao: "Ok, prevario sam, ispao sam đubre, igrao sam rukom, ali šta da radim, niko nije video i mi smo pobedili!"? Kada su treneri u pitanju ne volim Jack Charltona. On je Englez koji je igrao za raprenzetaciji u zlatom timu iz 1966. Bio je idol jedne generacije. Voleli su ga i stari i mladi. I onda odjednom postane selektor Republike Irske. Užas. Novinari mu postavljaju pitanja, a on odgovara "mi ovo, mi ono". Ej, kako bre "mi", valjda "oni". Pa jeli on Englez ili jebeni Irac? Treba ga obesiti zbog izdaje zemlje!
*Ipričaj nam jednu anegdotu sa nekog starog gostovanja?
J.M.: Igrali smo u Sunderlandu liga kup. Sećam se bila je večernja utakmica, čini mi se sreda. Nas ode gore deset hiljada na jebeni liga kup. Od Londona ima dosta da se klackaš do Sunderlanda. Obično kada igramo tamo, svi se okupimo u Gatesheadu u kojem pijemo do pred početak meča. Gateshead je blizu Sunderlanda. Svi smo se dobro ponapijali još u putu. Kada smo stigli u Gateshead, Odds jedan od momaka iz ekipe, je bio toliko pijan da je prilikom izlaska iz busa ispao i razbio glavu. Podigli smo ga i vratili nazad u bus. Ubrzo je zaspao. Dva sata smo pili u Gatesheadu, a potom sa ostalim Chelsea-vim navijačima krenuli metroom ka stadionu Sunderlanda. Bili smo mladi, ludi, željni frke, a Sunderland je bio idealan sparing partner. Celo veče su trajali neredi na stadionu i u gradu. Chelsea je izgubio 2-0. Po završetku utakmice vratili smo se u Gateshead, ušli u bus i krenuli nazad ka Londonu. Na više od pola puta Odds se probudio. "Jel sve ok Jas", upitao me je. "Naravno", odgovorio sam. "Trebali bi uskoro da stignemo gore, zar ne?", pitao je. "Jebo te, jedva smo izvukli žive glave, krvi je bilo na sve strane, tukli smo se puna četiri sata, izgubili utakmicu, policija je uhapsila 132 navijača, a ti me pitaš hoćemo li skoro?", odgovorio sam mu. Nije mu bilo jasno.
*Kakvo imaš mišljenje o modernim stadionima sa stolicama, i da li fudbal i dalje pripada navijačima?
J.M.: Većina stadiona izgleda lepo, ali šta se dogodilo? Ceo život idem na fudbal i sada neko treba da mi zabrani da pušim na tribinama. Nema više one stare atmosfere, rivaliteta, mržnje. A bez toga fudbal je nula. Nema tradicije. Hoću da odem na utakmicu, da sedim na mokroj betonskoj tribini, zezam se sa drugarima, navijam, skačem. Sećam se, pre nego što sam otišao u zatvor i dobio zabranu ulaska na stadione prilazi mi redar i moli me da sednem na svoje mesto. "Slušaj drugar, platio sam 1.200 funti godišnju propusnicu za Chelsea, zato ako hoću da dubim na glavi, dubeću na glavi!", odgovorio sam mu ni malo prijatnim tonom. Na sadionima nema više radničke klase. Zamenili su ih ušminkani majmuni, turisti sa fotoaparatima, manekeni...
*U tvojoj optužnici se navodi da si bio povezan sa rasističkim i desničarskim organizacijama. Da li je to tačno, i koliko je sve to bilo prisutno na stadionima?
J.M.: Nisam rasista. Imam prijatelje crnce. Ljudi koji me znaju nisu mogli da veruju da su me optužili za rasizam. Muka mi je kada čujem sranja poput poistovećivanja Combat 18 sa Chelsea-vim navijačima. To je najveća glupost. Znam momke sa Chelsea koji su bili, možda su još uvek, pripadnici Combat 18, ali to su pojedinci. Ti fudbalski zvaničnici koji seru kako je engleski fudbal zatrovan na rasnoj osnovi su idioti koji bi trebali da skoknu do istočne Evrope i vide desno orjentisane skinheade na tribinama, istaknute zastave i obeležja sa rasističkim oznakama, pa da onda pričaju o rasizmu u Engleskoj. Ja sam bio u istočnoj Evropi više puta kada su igrali Chelsea i Engleska i uverio sam se u to. Još jedna stvar koja me nervira je himna. Pogledajte ragbi. Igrači uvek pevaju himnu sa ponosom. Imam utisak da hoće da nadglasaju ceo stadion. I navijači je uvek pevaju sa ponosom. A šta reći o fudbalerima? Foliranti, ne znaju jebene reči. Oni ne pevaju himnu. Neverovatno. To je ponižavajuće.
Uvek kažem, budi ponosan na ono šta si i odakle si. To je neki minimum.
*Koliko godina zabrane ulaska na stadione si dobio?
J.M.: Maksimum što je nekada neko dobio je 10 godina zabrane. Ja sam dobio 20. Kada su me pustili iz zatvora smanjili su mi kaznu na osam godina. To znači da svaki put kada Chelsea ili reprenzetacija igraju negde preko ja moram da odnesem pasoš u policiju pet dana ranije. Na dan prvenstvene utakmice Chelsea takođe moram da se pojavim u najbližoj stanici i potpišem nekakve papire. Po izlasku iz zatvora kada sam se prvi put pojavio u stanici jedan pandur je onako sav oduševljen što me vidi rekao: "Jeli to čuveni Jason Marriner? Ti pratiš Chelsea, zar ne? "Ja ne pratim nikoga, majmune, imam zabranu!", odgovorio sam mu. Voleo bih da mogu da se žalim društvu za ljudska prava, ali njih boli ona stvar za navijače. Jedino što mi je krivo je to što nas svi tretiraju kao stoku. Gore nego pedofile, seksualne manijake, razbojnike...
*Svaka poznata huliganska ekipa imala je policajce koji su bili zaduženi da se bave njima. Možeš li ispričati neku kraću priču vezanu za njih?
J.M.: Svi ti panduri su dvostruke ličnosti. Sećam se, ne tako davno okupili smo se u jednom pabu u iščekivanju protivničkih navijača. Bilo je vreme uoči Božića. U nekom momentu ušla su dva lika u pab, prišli su našem stolu i ostavili čestitku sa natpisom "Svim Headhuntersima srećan Božić želi policijaska stanica Fulham!" To je bio njihov odgovor na naše razglednice ("voleli bi smo da ste sa nama", "lepo je odmoriti se od vas"...) koje smo im uvek slali iz svih mesta u inostranstvu gde je igrao Chelsea ili reprenzetacija. Uoči utakmice protiv Leedsa kada sam izašao iz zatvora, sedeo sam u pabu sa drugarima, kada mi je prišao jedan od pandura u civilu. Bio je nov. "Pozdrav Jason, šta ima, znaš li šta se sprema danas?", upitao me je cinično. "To bih ja trebao da pitam tebe, to je tvoj posao. Ti si u ovoj priči a ne ja", odgovorio sam mu.
*Za kraj. Kada bi sreo Donala MacIntyrea, šta bi mu rekao?
J.M.: Ništa. Samo bih se nasmejao. Ne mora da se boji eventualnog susreta sa mnom. Mnogi ljudi mi danas kažu: "kladim se da bi ga ubio da ga vidiš?!", a ja im odgovorim da me MacIntyre ne zanima. Ne razmišljam o njemu. Koga zabole za njega? Ako je ponosan na ono što je uradio to je njegovo.


tekst pripremio: Igor Todorović
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

N A V I J A Č K A L I T E R A T U R A by Igor Todorović

Nedavno smo mogli pročitati statističke podatke o tome koja evropska nacija troši najviše novca za kupovinu knjiga. Naravno, to su (baš čudno) Englezi, kojima visoki životni standard dozvoljava da na najrazličitiju literaturu izdvajaju znatne sume novca. Da bi se dokopali primerka omiljene knjige jednostavno ne pitaju ‚‚šta košta‚‚ To objašnjava i beskrajne redove ispred knjižara kada pisci na promocijama potpisuju svoja tek objavljena dela. U ovaj ogromni krug čitalačke publike svakako moramo svrstati i većinu engleske nacije – navijače, koji su među tolikim izborom šarenolikog štiva pronašli svoje najomiljenije, sasvim novi žanr – ‚‚navijačke‚‚ Tako smo ih mi krstili, pošto definitivno ne spadaju u sportski fah u kojem se nalaze u knjižarama. To su uglavnom romani primamljivih naslova, koji vešto upliću svakog ljubitelja fudbala u pikantne priče o herojima sa tribina, za koje se sentimentalno veže svaki čitalac, potajno priželjkujući da je i sam deo toga.
Prva među ovakvim knjigama bila je ‚‚ Steaming In – Journal Of A Football Fan ‚‚ autora Colina Warda, koja je izašla u najgore vreme za navijače na ostrvu, krajem osamdesetih, dok su britanski klubovi još uvek bili pod suspenzijom igranja u Evropi. Ipak ova knjiga poprima simpatije javnosti i danas je nezamislivo sresti Engleza navijača koji je nema u kućnoj biblioteci ili je bar nije pročitao. Posle velikog uspeha ovog debitanta naslovi se ređaju jedan za drugim i dostižu tiraže popularnih bestselera. Trenutno u Engleskoj gotovo da ne postoji huliganska ekipa bez svog ‚‚ biografa ‚‚ koji se zdušno potrudio da zabeleži najinteresantnije momente navijačkog života. Ove nazovimo ih ‚‚stadionsko-akcione‚‚ knjige imale su i svoju preteču u fanzinima koji su bili prva glasila navijača. Još treba dodati i to da je pre ‚‚Steaming In-a‚‚ objavljeno nekoliko knjiga koje su pisali socijolozi i novinari baveći se pri tom više problematikom same pojave fudbalskih huligana što se uglavnom svodi(lo) na presipanje iz šupljeg u prazno!

F A N Z I N I

Početak fanzinaštva vezuje se za pojavu punka naravno. ‚‚Sniffin' Glue‚‚ je beležio deševanja na sceni tokom 1976. i 77. godine. Pisan je uličnim rečnikom, pola pisaćom mašinom pola u rukopisu, ružnog dizajna i bio je poprilično skup. Ipak, bio je prvi i u to vreme jedini izvor informacija za punkse tako da mu je vrednost bila neprocenjiva. Kada su ubrzo i veliki muzički magazini počeili da odvajaju prostor punk muzici ‚‚Sniffin' Glue‚‚ je, na vrhuncu slave, prestao da izlazi. Pojavilo se tu još nekoliko sličnih pisanija ali su to sve bile samo blede kopije ‚‚Duvanja Lepka‚‚
Prvi fudbalski fanzini pojavili su se polovinom osamdesetih godina. Kao pionire izdvajamo ‚‚Snipe‚‚(izlazio 1984.), ‚‚When Saturday Comes‚‚(izlazi i danas redovno jednom mesečno uveliko kao visokotiražni magazin) , ‚‚Off The Ball‚‚ i ‚‚Foul‚‚ U fudbaslkoj sezoni 1985/86. došlo je do prave poplave navijačkih nezavisnih fanzina. Izlazilo ih je preko sto i svaki je bio usko vezani za jedan određeni klub. Dok su se muzički fanzini vrlo teško prodavali i distribuirali, pošto je publika uglavnom bila zavidna i škrta pa su 50 penija radije odvajali za još jednu pintu nego da pročitaju o nekom koncertu kojem su i sami prisustvovali, sa fudbalskim fanzinima nije bilo problema. U njima je pisalo sve ono što nije moglo da se pročita u oficijalnim magazinima, programima, novinama. U početku su se i sami urednici izlagali opasnosti pišući protiv lošeg poteza uprave kluba, policije, nekog fudbalera, visokih cena ulaznica ili slaveći pobedu u tuči sa protivničkim navijačima. To su pravi fanovi poštovali i tako se otimali da dođu do svog primerka omiljene literature.
Pošto su novinski stubci u to vreme bili puni naslova i članaka koji su o navijačima govorili samo najgore poredeći ih sve sa huliganima, fanzini su predstavljali jedini izvor prave, istinite informacije. Urednici fanzina su uglavom bili najverniji fudbalski fanatici, kojima je na prvom i jedinom mestu bio uspeh kluba i koji su umeli da svu problematiku sa tribina prenesu na papir. Prvi broj Sheffield Unitedovog ‚‚Flashing Blade‚‚ fanzina bio je strogo prekoren i od strane uprave kluba kao i lokalnih medija, zbog oštrog jezika. Među prvima fanzine su počeli da rade navijači malih klubova: Leyton Orienta, Notts Countya, Bradford Citya... Danas ih ima na hiljade. Gotovo je nezamislivo da postoji klub (i u najnižim ligama) na ostrvu bez bar jednog nezavisnog navijačkog časopisa, dok vodeći timovi Premijer lige imaju i po desetak različitih od koji su mnogi već blizu dvestotog broja!
Huligani su takođe u nekoliko navrata pokretali svoje fanzine ali je i poslednji takav ‚‚Ultra‚‚ (urednici uglavnom navijači Chelsea) ugašen intervencijom policije 1999. godine nakon petog broja. Da i naši navijači prate engleske i svetske trendove najbolje govore primeri iz druge polovine devedestih kada je i na našoj navijačkoj sceni postojalo nekoliko odličnih fanzina. Prvi su se oglasili Grobari svojim ‚‚Daj Golom‚‚ koji je izlazio u periodu između novembra 1995. i septembra 1997. godine (objavljeno šest brojeva). Par godina kasnije ista ekipa ljudi pokrenula je novi fanzin nazvan jednostavno ‚‚Mi smo Grobari‚‚ koji je ipak trajao kratko. U isto vreme i Delije su objavile par brojeva fanzina ‚‚Pune tribine...‚‚ navijači kragujevačkog Radničkog ‚‚Talas‚‚ Partizanovci iz Mladenovca su imali svoj ‚‚Fan‚‚... Ipak najčitanija novina među fudbalskim navijačima kod nas bio je fenomenalni fanzin ‚‚Kop‚‚ koji je imao sve i dizajn, i dobar tekst i odlične fotke ali je doživeo tu sudbinu da bombardovanje u martu '99. godine spreči izlazak četrnaestog broja (za dve i po godine) i da uređivačka ekipa potom tu stane i raziđe se. Danas je svega par fanzina prisutno na navijičkoj sceni. Grobarski ‚‚PUP‚‚ je nedavno izašao šesti put, a aktivni su i Vojvodinaši pripadnici Stare Garde koji objavljuju svoj, skorman ali simpatičan, ‚‚Volem Vošu‚‚
U vreme najvećeg vrhunca navijačkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji, krajem osamdesetih, hrvatski ‚‚Sprint‚‚ je počeo da odvaja prostor za navijače, a ubrzo zatim i ‚‚Tempo‚‚ da bi magazin ‚‚Ćao‚‚ pokrenuo specijalizovani magazin za navijače ‚‚Ćao Tifo‚‚ koji je imao izuzetnu popularnost i visok tiraž. U novoj Jugoslaviji časopis ‚‚Talas‚‚ je imao redovnu navijačku rubriku, dok su Hrvati po osamostaljivanju prvi pokrenuli svoje ‚‚Navijačke tribine‚‚ i ‚‚Tifo magazin‚‚ (koji već duže vreme ne izlaze). U Sloveniji je izlazio ‚‚Ultra‚‚ a u Makedoniji ‚‚Mak Tifo‚. U Mađarskoj duže vreme opstaje ‚‚3 Felido‚‚(u prevodu treće poluvreme) dok je broj jedan na svetskoj navijačkoj sceni žabasrki časopis ‚‚Supertifo‚‚ koji je u prodaji već osamnaest godina i može se naći na kioscima svakog drugog utorka. Nije ni čudo. Fudbal je u Italiji izuzetno popularan a samim tim i navijači. Iz utakmice u utakmicu na tribinama duž čizme izmišljaju se što nebuloznije i skuplje koreografije, pali se sva moguća i nemoguća pirotehnika... Postoje čak i fabrike koje se bave isključivo izradom navijačkih rekvizita i materijala. Fotografi tako imaju šta i da uslikaju. U Engleskoj toga nema tako da je teško poverovati da bi časopis puput ‚‚Supertifa‚‚ opstao na ostrvu!


B O O K S

Iako postoje dileme koja se knjiga prva pojavila na tržištu Wardova ‚‚Steaming In‚‚ ili Bill Buffordova ‚‚Among The Thugs‚‚ svi na prvo mesto stavljaju ‚‚Zaletanje‚‚(kako je kod nas prevedena Steaming In), pošto je nju pisao Englez navijač Arsenala, dok je Buffordov glavni junak Amerikanac, student koji se sreće sa novom pojavom za njega - fudbalom i navijačima.
Da je pisanje navijačkih knjiga postalo popularno u Engleskoj danas dovoljno govori i podatak da je nekoliko autora za svega par godina objavilo po četiri/pet knjiga i na njima zgrnuli velike pare. Tu se pre svih moraju spomenuti braća Brimson Eddy i Dougie, navijači Watforda, kluba iz severozapadnog pedgrađa Londona. Njih dvojica su se toliko dali na posao da su batalili sve druge obaveze, pošto su shvatili da im pisanje ide od ruke. Stariji Dougie je odmah nakon školovanja otišao u profesionalne vojnike gde provodi osamnaest godina i stiče čin poručnika, da bi 1994. godine odlučio da napusti vojsku i posveti se pisanju. navijačkih knjiga. ‚‚Kako je moguće da taj Dougie Brimson onda prođe kao navijač kroz sve to što je napisao kada je većinu života proveo u vojnim kampovima‚‚- ozbiljno se zapitao moj prijatelj Boyce, navijač Barnsleya. Brimsona većina pravih navijača na ostrvu ne uzima za ozbiljno. Mnogi junaci njegovih priča i sami su se čudili njegovoj smelosti da iznosi u javnost sasvim pogrešne podatke i činjenice vezane za neki događaj. Mnoge tuče koje je Brimson opisao nikada se nisu ni dogodile ili su imale sasvim obrnut ishod. Osim knjiga braća Brimson su objavili i nekoliko video kaseta, a ovih dana je promovisan i film ‚‚It's A Casual Life‚‚
Pošto sam imao prilike da kontaktiram Dougiea Brimsona postavio sam mu par pitanja vezanih za njegov rad:
Kako si došao na ideju da napustiš vojsku i posvetiš se pisanju?
Zasitio sam se vojničkog života. Svakog dana ista priča. Jednog dana u pauzi snimanja nekog filma sedeo sam sa bratom u pabu i uz pivo pričao o fudbalu i navijačima naravno. Pošto sam kraj sedamdesetih proveo na tribinama ideja da napišem knjigu o tom periodu života došla je sama. Nakon knjige ‚‚Steaming In‚‚ nije bilo sličnih koje zavređuju pažnju, tako da smo mlađi brat Eddy i ja sve naše navijačke doživljaje stavili na papir. Prva knjiga je bila ‚‚Everywhere We Go‚‚ koja se pojavila u prodaji pred evropsko prvenstvo 1996.
Da li si ikada imao problema sa policijom zbog svojih knjiga?
Naravno. Policija je motrila na mene sigurno punih pet godina, pošto sam ih u svim svojim knjigama kritikovao. Znam da su mi čak prisluškivali telefon i proveravali poštu. Neko može reći da sam paranoik, ali ja sam da bih proverio svoje sumnje jednom prilikom sam sebi poslao devetnaest pisama od kojih mi je svega pet stiglo! Znam da je britanska pošta neažurna i da pisma često nestaju, ali to je previše. Danas spavam mnogo mirnije, pošto su me konačno ostavili na miru.
Možeš li nam reći koja je tvoja knjiga najprodavanija i u koliko primeraka je otišla?
Podatak o broju prodatih knjiga bih zadržao za sebe. To ostaje između mene i izdavača. ‚‚Barmy Army‚‚ je otišla u najviše primeraka, pa potom ‚‚The Crew‚‚. Na trećem mestu je ‚‚Everywhere We Go‚‚ četvrtom ‚‚Capitol Punishment‚‚ i petom ‚‚England, My England‚‚ Moja poslednja knjiga ‚‚Eurotrashed‚‚ koja se pojavila u knjižarama u martu 2003. godine prodaje se iznad svih očekivanja i već sada sa sigurnošću mogu reći da će ubedljivo zauzeti prvo mesto.
Tvojih pet najboljih knjiga slične tematike drugih autora?
‚‚Bovver‚‚ knjiga Chrisa Browna, pa ‚‚City Psycho's‚‚ Shuana Torduffa, ‚‚Guv'nors‚‚ Mickeya Francisa, ‚‚Cass‚‚ Cassa Pennanta i naravno ‚‚Steaming In‚‚ Colina Warda. Ovo su moji favoriti. Nedavno se u prodaji pojavila i knjiga Marka Chestera ‚‚Naughty‚‚ o kojoj sam sa raznih strana čuo samo reči hvale, ali je ja još nisam pročitao.

‚‚Sve što ti Dougie kaže uzimaj sa rezervom‚‚ – upozorava me Boyce, četrdesetogodišnji Jorkširac kojem je pre dve godine izrečena i treća jednogodišnja zabrana ulaska na sve stadione na ostrvu. ‚‚Niko od pravih momaka o njemu nema lepo mišljenje. Znaš njegov dokumentarac koji je snimao za vreme svetskog prvenstva u Francuskoj? On je tu u ulozi snimatelja a ne navijača i viđen je kako beži za vreme nereda u Marselju. Lično nemam ništa protiv njega, ali je činjenica da je Brimsonu svo to pisanje navijačkih knjiga samo način da zgrne što više para. Po meni najbolje do sada objavljene knjige su: naravno ‚‚Steaming In‚‚ ‚‚Scally‚‚ ‚‚Blades‚‚ ‚‚Armed For The Match‚‚ i ‚‚Bovver‚‚ U tim knjigama autori su koliko toliko rekli istinu. Posebno bih istakao ‚‚Steaming In‚‚. Osim što je bila prva takva knjiga, pisana je zanimljivim rečnikom, sa dosta dobrog humora i što je najbitnije realna je! ‚‚Scally‚‚ je relativno nova knjiga. Pisac Andy Nicholls, navijač Evertona je jedan od onih kojem je policija odmah zakucala na vrata i naredila svim lokalnim knjižarama da povuku knjigu iz prodaje, a njegov klub mu je izrekao doživotnu zabranu ulaska na stadion Goodison Park. Ova knjiga je bitna zbog toga što je Andy jedan od retkih koji priznaje da je njegova ekipa često bila opremljena noževima i drugim oružjem u tučama sa protivničkim navijačima, što još niko do sada nije napisao, a poznato je da nisu samo Evertonovi navijači bili naoružani. Isto tako sviđa mi se i to što piše podjednako i o pobedama i o porazima u navijačkim okršajima. Stvarno mi je žao što se uvalio u probleme sa pandurima, ali neko uvek mora da nastrada. Lično poznajem jednog policajca sa kojim sam par puta razmenio navijačku literaturu. Ma i oni uživaju čitajući te knjige. Sećam se jedne zanimljive situacije kada smo se potukli sa navijačima Norwicha pre petnaestak godina. Sve se odigralo na očigled pet pandura koji su bili zaduženi da motre na nas, Barnsleyeve huligane. Znali su o nama sve. Kako se zovemo, gde radimo, izlazimo, šta jedemo...sve. Dok je tuča trajala oni su stajali sa strane i posmatrali. Mi smo taj put izašli kao pobednici a isti ti panduri koji su nam godinama disali za vrat prišli su nam i čestitali na pobedi!‚‚ – završio je Boyce svoju priču.
U Engleskoj kada uđete u bilo koju knjižaru i odete na sportski odeljak bar dve police zauzimaju knjige koje su pisali navijači. Među njima takođe mora da se napravi razlika jer jedne su pisali sociolozi, druge huligani a treće istinski ljubitelji fudbala. U ovim poslednjim većina pisaca se takmiči u iskazivanju što veće ljubavi prema svom klubu. Jedna od knjiga koja je prevedena i na srpski jezik i koja je obavezna lektira za svakog pravog navijača je ‚‚Pitch Fever‚‚ ili Stadionska groznica popularnog engleskog pisca Nicka Hornbya (‚‚About A Boy‚‚ ‚‚High Fidelity‚‚...). To je jedna veoma jednostavna i iskrena autobiografija koja na najlepši način opisuje kako i zašto neko postaje zaražen fudbalom. Knjiga se baš zbog toga preporučuje i ženskom svetu koji konačno dobija priliku da razume najveću mušku strast.
Neophodno je pomenuti i još par zanimljivih naslova: ‚‚Stand Up If You Hate Manchester United‚‚ (neverovatno koliko je samo razloga zbog kojih je stvarno teško voleti najpopularniji ostrvski tim), ‚‚‚If You're Proud To Be A Leeds Fan‚‚ (sa sjajnom pesmicom posvećenom porodici Beckham: Posh Spice is a slapper, she wears a big fat jewel, when she's shaggin' Beckham, she thinks of Harry Kewell- koju su navijači Leedsa uvek pevali Beckhamu aludirajući na trač da mu je supruga imala kombinacije sa do ove sezone njihovim idolom Kewellom) i fenomenalna zbirka navijačkih pesama ‚‚Dicks Out‚‚
Kod nas navijačke knjige bar za sada ne postoje. Nick Hornbyjeva Stadionska groznica se pre par godina pojavila u svim knjižarama (prvo izdanje sa izuzetno lošim prevodom), a u nekoliko beogradskih i novosadskih prodavnica knjiga mogu se pronaći još neki zanimljivi naslovi. Prevedene su: Colin Wardova ‚‚Steaming In‚‚ ( prvi tiraž Zaletanja je planuo, drugi samo što nije), potom Martin Kingova ‚‚Hoolifan‚‚ (kod nas Huligan) o navijačima Chelsea. Uporedo su se pojavile ‚‚We Fear No Foe‚‚ (ili jednostavno Millwall), koju je napisao pripadnik mlađe garde Millwallovih huligana Colin Johnson i ‚‚We Are The Famous Football Hooligans‚‚ (Mi smo čuveni fudbalski huligani) Carla Spiersa jednog od glavih likova sa Oldhama. Trenutni hit je knjiga West Ham - Ispod čekića ( u originalu ‚‚Cass‚‚) autora Cassa Pennanta, jednog od retkih crnaca-huligana, lidera jedne od najozloglašenijih navijačkih bandi na ostrvu.

Engleska sportska knjižara Sportpages nedavno je sprovela anketu i objavila najnoviju listu najboljih huliganskih knjiga prema ocenema kupaca. Od ukupno 262 glasača njih 63 su na prvo mesto stavili ‚‚Blades Business Crew‚‚ Stevea Cowensa. Potom slede: ‚‚Soul Crew‚‚ Tonya Riversa, ‚‚Guvnors‚‚ Mickeya Francisa, ‚‚Congratulation, You Have Just Met the ICF‚‚ Cassa Pennanta i već spominjana ‚‚Steaming In‚‚. Trenutno najveći hit u knjižari Sporpages je fotodnevnik ‚‚A Casual Look‚‚ koji uz priču i slike govori o modi na engleskim stadionima u periodu od 1980. do danas.




‚‚Armed For The Match‚‚ – Steven Hickmott, Colin Ward

Od početka sedamdesetih i tokom osamdesetih godina engleski huligani su izazivali nerede kako na ostrvu tako i širom Evrope. Chelsea Headhunters su bili jedna od najozloglašenijih huliganskih bandi, a njihov vođa, mozak tima i organizator Steven Hicky Hickmott državni neprijatelj broj jedan. Jednog martovskog jutra 1986. policija mu je provalila u kuću i uhapsila ga. Zajedno sa još osmoricom svojih prijatelja Hicky je izveden pred sud gde jednostavno nije imao šanse. Tako je počela hajka na huligane širom Britanije. Ubrzo se iza brave našlo još stotine navijača drugih timova. Ni jedna tuča sa protivničkom bandom nije mogla da se meri sa okrutnošću sudova.
Hicky je počeo da beleži svoja sećanja sa stadiona još tokom izdržavanja zatvorske kazne ali nikada nije uspeo da objavi knjigu. Po izlasku na slobodu odlučio je da se odseli u Manilu gde je danas vlasnik jednog bara. Pozvao je svog prijatelja Colina Warda koji ga je ubrzo posetio. Hickmott je pričao a Ward beležio. Knjiga ‚‚Armed For The Match‚‚ je eksplozivna, istinita priča o životu na tribinama i čoveku koji je rapidnom brzinom izgradio svoje ime u svetu fudbalskih huligana.


‚‚Guvnors‚‚ – Michael Francis

Više od petnaest godina Mickey Francis i njegova braća predvodili su huligansku ekipu Manchester Citya. Pesnice su bile njihov najbolji način sporazumevanja, pošto je i samo preživljavanje na ulicama zloglasnog kraja Manchestera Moss Sidea bilo prava umetnost. Ubrzo je cela Engleska čula za braću Francis i njihovu bandu, koji su poput mnogih drugih huligana završili u zatvoru. Mickey je bio prvi navijač koji je nakon puštanja na slobodu napisao knjigu, a kao nagradu njegov klub mu je doživotno zabranio ulazak na stadion!


‚‚Blades Business Crew‚‚ – Steve Cowens

Oni žive u tajnom svetu nasilja. Oni zakazuju tuče preko interneta, pejdžera, mobilnih... Oni su jedna od najaktivnijih bandi na fudbalskim stadionima – BBC,kaznena ekspedicija Sheffield Uniteda, a Steve Cowens momak iz prve ekipe. U svojoj knjizi do detalja je opisao: život jednog od viđenijih huligana, tuče sa protivničkim ekipama iz Londona, Manchestera, Liverpoola, Cardiffa, kao i razlog zbog kojeg je Sheffield postao zaraćeni grad.


‚‚Soul Crew‚‚ – Tony Rivers, David Jones

Tokom poslednjih desetak godina jedna huliganska ekipa redovno puni novinske stupce – Cardiff Soul Crew. Nastali su početkom osamdesetih, a ime su izabrali zbog ljubavi prema soul muzici. Ne postoje navijači koji mogu da se pohvale da su u glavnom gradu Velsa prošli kao na izletu. David Jones i Tony Rivers su bivši članovi Soul Crewa koji su imali hrabrosti da objave knjigu upravo u vreme najveće hajke na Cardiffove huligane nakon što je Leeds United jedva izvukao živu glavu na gostovanju Cardiff Cityu pretprošle sezone. Knjiga je u jednom momentu bila povučena iz prodaje i pretila joj je zabrana, ali se nakon izvesnog vremena ponovo vratila u rafove knjižara. Proverite zašto!


‚‚Bovver‚‚ – Chris Brown

Tokom sedamdesetih, u vreme ekspanzije funky muzike i obrijanih glava fudbal je postao veoma nasilan. Svake subote divlje horde navijača su se mlatile za svoje mesto na huliganskoj tabeli. Chris Brown, navijač malog Bristol Roversa je bio deo te kulture. Ovo je istinita priča o deceniji u kojoj je engleska omladina bila najluđa. Izlasci, koncerti, disko klubovi, cipele sa platformama, pojava najznačajnijeg britanskog benda The Clash, rasni neredi, fudbalsko nasilje...
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

F O O T B A L L R I O T S by Igor Todorovic

Polovinom decembra 2003. godine u industrijskom gradu Barnsley gostovao je lokalni rival Sheffield Wednesday, nekada veliki klub, koji se već drugu sezonu takmiči u drugoj diviziji (trećoj ligi). Pošto je rivalitet dva tima veliki a udaljenost između gradova svega dvadesetak kilometara, preko šest hiljada Sheffieldovih navijača okupiralo je Barnsley. Policija je radi predostrožnosti, pojačana sa dvesta specijalaca, ograničila radno vreme pabova i lokala u centru grada. Ipak neredi su počeli već dolaskom prvih Sheffieldovih navijača. Polupano je nekoliko izloga u blizini stadiona a prva tuča izbila je ispred gostujućeg sektora. Policija je ipak uspevala da situaciju drži pod kontrolom pre utakmice, ali se zato pravi ulični rat dogodio nekih pola sata po završetku lokalnog derbija, kada je grupa od preko 300 Barnsleyevih huligana (od kojih polovina nije ni bila na stadionu) nasrnula na kolonu Sheffieldovih navijača koji su išli ka stanici. U opštem haosu nije se znalo ko koga udara, a najdeblji kraj izvukao je četrdesetšestogodišnji policajac koji je na nosilima hitne pomoći izdahnuo od posledica srčanog udara. Ovaj incident podigao je veliku prašinu na ostrvu. Već narednog jutra policija je sprovela raciju i privela preko tridest lokalnih huligana za koje se sumnja da su učestvovali u neredima. Istog popodneva sud u Sheffieldu izrekao je kazne zatvora dvanaestorici huligana Sheffield Uniteda zbog tuče sa gradskim rivalom – Wednesdayem, par nedelja ranije, a sve je uticalo i na sud u Hempshireu koji je ubrzao proces i presudio navijačima Lutona i Watforda koji su se tukli na utakmici između dva tima pre više od godinu dana. Njih četrnaest je takođe završilo iza brave.
Pre par nedelja istog vikenda igrana su tri velika ostrvska derbija: Southampton-Portsmouth, Cardiff-Millwall i Ipswich-Nowich. Policija je izdala jedinstven proglas za sva tri meča: '' Ni jedan gostujući navijač neće moći da uđe u grad osim u aranžmanu oficijalnog kluba navijača '', preko kojeg opet ne možete dobiti ulaznicu niti mesto u autobusu ako vam dosije nije čist. Blokirane su sve autbuske i železničke stanice kao i drumski ulazi u gradove odigravanja rizičnih mečeva. Tako su vrlo uspešno sprečeni najavljivani incidenti.
Krajem oktobra u trećem kolu liga kupa sastali su se londonski rivali Tottenham i West Ham. Domaći tim je otišao dalje posle pobede u produžecima, ali su dešavanja na terenu ostala u senci velikih nereda koje su izazvali navijači, uglavnom West Hama na svom putu od stanice ka stadionu White Heart Lane. Uporište domaćih fanova, pab '' Cockeral '' je potpuno demoliran, kao i još nekoliko lokala u nizu, a jedan navijač Tottenhama je u besvesnom stanju prevežen u bolnicu. Policija je uhapsila čak devedesetsedam navijača West Hama!
Ovi poslednji incidenti samo govore o tome da su fudbalski huligani i dalje izuzetno aktivni na ostrvu, i demantuju sve laike koji uporno ponavljaju kako su neredi u Engleskoj isčezli uvođenjem zakona o ponašanju na fudbalskim utakmicama.

Još tokom petnaestog i šesnaestog veka fudbal, koji tada nije ličio na današnji, je zabranjivan u Londonu, Liverpoolu, Manchesetru i Cambridgeu zbog makljaža između učesnika samih događaja i posmatrača. 1843. godine, dve decenije pre osnivanja lige i fudbalskog saveza, preko dvesta vojnika jedva je izašlo na kraj sa zaraćenim stranama Prstona i Sunderlanda.
Prvi incidenti u zvaničnim ligaškim takmičenjima vezuju se za meč Aston Villa - Preston kada je domaća publika prekinula utakmicu uletanjem u teren i napadom na gostujuće igrače. 1905 godine u neredima za vreme lokalnog derbija između Prestona i Blackburna policija je uhapsila više desetina navijača oba tima među kojima i sedamdesetjednogodišnju pijanu staricu koja ih je gađala kamenjem.
Prva veća tragedija na stadionima u Engleskoj dogodila se 9. marta 1946. godine na stadionu Boltona kada je zbog gužve pao zid jedne tribine i usmrtio tridesettri gledaoca.
Svi mečevi na kojima su prisustvovali navijači oba tima ( a retki su oni na kojima gostujućih nije bilo) decenijama su bili puni naboja. Millwall na primer, konstantno ima problema sa svojom publikom. Fudbalski savez je još davne 1920. godine prvi put izrekao zabranu jednom klubu da mora da igra bez prisustva publike zbog nereda njegovih navijača. Millwall je potom bio kažnjavan i 1934, 1947, 1950, 1978... Oni su prvi na ostrvu morali da postave visoku ogradu koja je razdvajala gledaoce od terena, kada su navijači prekinuli meč protiv Aston Ville, daleke 1967. godine, i bukvalno linčovali sudiju okrivljujući ga da je svirao nepostojeći penal za goste. Tih godina na stadion se ulazilo bez kontrole, pretresa, i mogao si slobodno da se šetaš tribinama jer nisu postojale ograde koje su razdvajale istok od severa ili jug od zapada. Tako su navijači bili izmešani a incidenti su se uglavnom dešavali prilikom postizanja golova, kada bi prvi do tebe skočio da proslavi vođstvo svoga tima a ti ga poklopio šakom preko face.
Pojavom prvih organizovanih odlazaka na gostovanja strasti su se maksimalno uzburkale. Engleska je tokom sedamdesetih podrhtavala od tuča navijača. Bukvalno se nije moglo zamisliti da neka utakmica, bilo kog ranga, prođe bez opšte makljaže navijača. Navijač Barnsleya i moj prijatelj Boyce sa setom priča o starim vremenima: '' Sećam se sezone 1975-76, Barnsley je tada igrao u staroj četvrtoj ligi a ja sam imao dvanaest godina. Stric i njegovo društvo su počeli da me vode na utakmice. Na gostovanju protiv lokalnog rivala Huddersfielda imali smo karte za domaću tribinu, a ja sam u početku mislio da ih je stric greškom kupio. Ipak već nakon desetak minuta sve mi je bilo jasno kada su se stric i trojica njegovih ortaka pobili sa gomilom domaćih ludaka. Nisam mogao da verujem. U istom trenutku sam osećao veliki strah i uzbuđenje. Strah će me ubrzo napustiti, a zameniće ga neopisivo ludilo kojim je bila zaražena većina mojih vršnjaka. Nije bilo utakmice te sezone na kojoj sam bio a da je prošla bez incidenata. Dve godine kasnije počeo sam na utakmice da idem sa drugarima iz kraja. U sezoni 1980-81. u našem gradu vladalo je opšte ludilo. Barnsley je izborio ulazak u drugu ligu. Svaka utakmica pretvarana je u pravi rat između nas i gostujućih navijača. West Ham, Portsmouth, Blackburn, Leicester, Bolton, Chelsea, Newcastle, Cardiff,... velike huliganske bande gostovale su Barnsleyu, a mi smo se samo trudili da ih u maniru velikih domaćina ugostimo kako dolikuje vodećim huliganskim ekipama u to vreme! ''
Sve te tuče su bile manje više bezazlene dok navijači nisu počeli da koriste i razna pomagala poput motki, kamenja, lanaca i pre svega noževa. Stanley britva je tih godina bila najomiljenija navijačka alatka. Koliko je navijačko ludilo na ostrvu uzelo maha dovoljno govore i podaci da je iz nedelje u nedelju broj povređenih i uhapšenih navijača bivao sve veći, a pale su i prev žrtve!
1971. godine u neredima tokom gradskog derbija Celtic – Rangers, poginulo je čak šezdesetšest ljudi, a nekoliko stotina ih je povređeno. Ipak toj nesreći nije dat veliki publicitet, jer je bila lokalnih razmera, a vlada nije želela da samo još više pospešuje mržnju između katolika i protestanata. Već naredne sezone Glasgow Rangers osvaja evropski kup kupova, a njegovi navijači luduju Barselonom i tako bivaju prvi na ostrvu zbog kojih će jednom klubu UEFA izreći jednogodišnju zabranu igranja u evropskim tekmičenjima.
Dve godine kasnije i Tottenham je morao da pauzira godinu dana zbog nereda njegovih navijača u Roterdamu protiv Fejenorda, a 1977. Manchesterov Red Army sravnio je francuski grad Sent Etjen, da bi klub bio kažnjen samo sa jednom utakmicom igranja 300 km van Manchestera.
Svi događaji tokom sedamdesetih bili su uvertira u još žešće i krvavije obračune naredne decenije. Kada je West Ham kao drugoligaš osvojio FA kup fudbalski zvaničnici su se uhvatili za glave. Čekićare ja na svim gostovanjima pratio veliki broj navijača, a ozloglašeni Inter City Firm samo je potvrdio svoju reputaciju i na kontinetu. U utakmici protiv španske Castille domaća policija imala je pune ruke posla čitavih pet dana koliko su West Hamovi huligani divljali ulicama Madrida, pa je revanš u Londonu na Upton Parku odigran bez publike.
1982. godine u svom pohodu na titulu evropskog prvaka i navijači Aston Ville imali su svoj šou program gde god su se pojavili. Manji incidenti protiv Bajerna u roterdamskom finalu kao i tuča sa policijom u istočnom Berlinu ostali su u senci velikih nereda koje su Englezi napravili u Briselu na utakmici polufinala protiv Anderlehta.
1983. godina pamtiće se po rušilačkom pohodu Engleza ulicama glavnog grada Luxemburga. Engleska je u odlučujućoj utakmici kvalifikacija za evropsko prvenstvo pobedila, ali joj to nije bilo dovoljno da se plasira na završni turnir pošto je i reprenzetacija Dnaske slavila u Atini. Po završetku utakmice besni navijači sa ostrva rasturili su sve lokale i prodavnice u užem centru grada, a jedna grupa je čak upala i u starački dom gde su svoj bes zbog eliminacije iskalili na bespomoćnim starcima.
Zbog čestih poseta Engleza Brisel kao da je postao ukleti grad. Već naredne sezone i Tottenhamovi huligani zadavali su mnogo problema belgijskoj policiji, a svega sedam dana kasnije u finalu kupa šampiona Rim je pretvoren u bojno polje. Navijači Rome i Liverpoola ganjali su jedni druge sve dok policija nije i poslednjeg Engleza poslala kući... a potom se dogodio Heysel!
Finale kupa šampiona u maju mesecu 1985. ostaće upamćeno kao najkrvavije fudbalsko finale, pošto je u okršajima navijača Liverpoola i Juventusa na samom stadionu, pred TV kamerama, živote izgubilo tridesetdevet navijača ( ni jedan Englez). Fan Liverpoola Jeff koji je tada imao devetnaest godina poveo je svog starijeg brata od tetke na finale u Brisel: '' Brat mi je bio šizofreničar i tetka nije htela da ga pusti samog. Platila je put obojici i zamolila me da se ne odvajam od njega. Putovali smo autobusom, a preko kanala ferijem. Sišao sam u bar po piće i dok sam čekao u redu ispred mene su dvojica navijča vodili razgovor. Jedan je čak navijao za Tottenham, ali je pričao kako neće propustiti ni jednu priliku da ode u Brisel i osveti se belgijancima zbog toga što je godinu dana ranije jedan barmen, uoči utakmice Anderleht – Tottenham, iz pištolja ubio navijača londonskih petlova bez ikakvog povoda. Već tada mi je bilo jasno da će u Brisleu biti ludo, ali niko nije mogao slutiti šta će se kasnije dogoditi. Po dolasku u grad čuli smo priče da je jedna grupa Engleza opljačkala nekoliko robnih kuća i zlatara. Italijana je bilo neuporedivo više na ulicama, ali većih tuča sa njima nije bilo. Ušli smo na stadion dosta ranije. Prostor između nas i navijača Juventusa, koji je trebao da ostane prazan, bio je pun. U njemu je bilo izmešano i naših i njihovih, ali su većinu činili Italijani, kao uostalom i na celom stadionu (od 70.000 više od dve trećine su bili navijači crno belih). Dvojica Engleza izvedeni su razbijenih glava iz tog sektora u kojem su sitnije čarke konstantno trajale. Onda su sa naše tribine poleteli projektili ka Žabarima, i tako je sve počelo. Ovi su uzvratili, da bi se Englezi potom zaleteli na ogradu koja je pod pritiskom mase pukla. Italijani prestravljeni naletom engleskih huligana, počinju da beže. Neki su se branili motkama od zastavi. Jedni spas pokušavaju da nađu na terenu, ali u toj jurnjavi i pritiskanju popušta betonska ograda, pa je one u nižim redovima pregazio ljudski stampedo. Bilo je grozno sve to gledati. Ljudi su ležali zgnječeni ispod ograde. Neki su čak spas pronašli u skaknju preko tribine van stadiona. Policija je sve nemo posmatrala. Potom su počeli neredi na celom stadionu. Besni navijači Juventusa sa drugih tribina tukli su se sa policijom. Povređenih je bilo na stotine. Ja i brat smo sve vreme posmatrali šta se dešava i sve nam je izgledalo nekako daleko od nas, kao da smo gledali TV prenos. Takve jurnjave i zaletanja jednih navijača na druge, kao što su na Heyselu Englezi krenuli na Italijane, bile su uobičajena pojava na ostrvskim stadionima. Ne opravdavam nikoga, ali je definitivno da su propust organizatora i policije, koji su dozvolili da se izmešaju suparnički navijači, veliki kao i da je iznenađujući strah i panika brojnijih navijača Juventusa učinili svoje. Nisam mogao da verujem da su nakon svega što se desilo zvaničnici UEFA dozvolili da se utakmica odigra. Juventus je pobedio 1-0 golom iz penala, nakon prekršaja koji je napravljen bar pet metara izvan šesnaesterca. ''
Samo par nedelja pre tragedije na Heyselu na stadionu Bradford Citya došlo je do velikog požara. Od bačenog opuška zapalila se stara drvena tribina. Nastardalo je pedesetšest domaćih navijača. U istoj sezoni na utakmici Luton – Millwall, koju je nacionalna TV direktno prenosila, gostujući navijači su izlomili na stotine stolica i uleteli u teren. Sukobili su se sa policijom i izašli kao pobednici, isteravši sa stadiona sva uniformisana lica. Velika tuča izbila je i između navijača Birminghama i Leedsa u kojoj je jedno lice izgubilo život. Sva ova dešavanja uticala su da reaguje britanska vlada. Uvedene su rigorozne mere za navijače a UEFA je, zbog tragedije na Heyselu, engleskim klubovima izrekla petogodišnju zabranu igaranja u evropskim kupovima. Gazda Chelsea je čak uveo i električnu ogradu kako bi zaustavio huligane u slučaju da krenu u teren, ali je ona ipak vrlo brzo morala da bude skinuta zbog bojazni da bi i neko nevin mogao da nastrada. Narednih nekoliko godina policija je hapsila navijače ne pitajući koliko je ko bio kriv! Rasformirane su mnoge huliganske ekipe, poput Chelsea Headhuntersa, West Hamovog ICFa, Leedsovog Sevice Crewa, Manchester Cityevih Guvnorsa..., a vođe su završile iza rešetaka. Sve te mere uticale su da se na utakmicama bitno smanji broj gledalaca. Stadioni su postali bezbedni, a navijačke aktivnosti su se prenele na ulice. 1986. godine manja grupa navijača West Hama sukobila se sa Manchester Unitedovim navijačima na feribotu koji je iz Engleske išao za Holandiju gde su oba tima igrala prijateljske utakmice. Sukob je bio toliko žestok da je kapetan broda bio primoran da se vrati u polaznu luku. Kada su policajci ušli na brod prosto nisu mogli da veruju da niko nije nastradao, pošto je krvi bilo na sve starne, a povređeni navijači su ležali na svakom koraku.
Maja meseca 1988. godine Chelsea je na svom stadionu igrao odlučujuću utakmicu za prvoligaški status sa Middlesbroughom. Gosti su pobedili sa 2–1 poslavši tako londonski tim u drugu ligu. Poslednji sudijski zvižduk bio je znak za navijače Chelsea da preko terena krenu ka gostujućoj tribini. Usledilo je polusatno gađanje dve grupe navijača svim i svačim. Dvadesetdva lica su povređena (među kojima i dva policajca), a preko sto ih je uhapšeno. Iste godine na Wembleyu u prijateljskoj utakmici su se sastale reprenzetacije Engleske i Škotske. Neredi u kojima je povređeno preko devedeset navijača trajali su čitav dan a broj uhapšenih bio je dvostruko veći. Najveća tragedija dogodila se po povratku škotskih navijača kada je jedan pijani navijač ispao iz voza i poginuo. U septembru mesecu tukli su se navijači Stockporta i Burnleya a kada je došla policija, zaraćene strane su se udržile protiv nje. Od ukupno dvadesetšest povređenih samo trojica su bili navijači.
15. aprila 1989. godine, dogodila se najveća tragedija na engleskim stadionima. Utakmica polufinala FA kupa Liverpool - Nottingham Forest prekinuta je kada je na tribini sa navijačima Liverpoola došlo do pravog masakra. Veliki broj navijača došao je bez karata stvorivši gužvu na ulazu. Policija je pokušavala da uspostavi red ispred stadiona ali su navijači navaljivali da uđu kako ne bi propustili početak utakmice. Masa je počela da se stiska ka ulaznim kapijama, i u tom trenutku policija pravi najveću grešku. Otvaraju se široka izlazna vrata kroz koja su navijači nagrnuli i u stampedu zgazili pred sobom stotine drugih potisnuvši donje redove ka ogradi. Devedesetpet navijača Liverpoola nastardalo je tog dana na stadionu Hillsborough u Sheffieldu.
Ponovo je reagovala vlada uklanjanjem visokih ograda koje su delile publiku od terena, ali i uvođenjem zakona u kojem je tačno navedeno kakva kazna očekuje navijača koji kroči na teren. U borbu protiv huligana zajedno su krenuli i klubovi. Ulaznice su iz sezone u sezonu bivale sve skuplje. Pretplatnu kartu danas ne može da kupi niko ko ima dosije u policiji, a za odlazak na gostovanja prvenstvo pri kupovini ulaznica opet imaju provereni članovi klubova i vlasnici pretplatnih karata. Zbog svih tih mera, veliki broj navijača kojima je skupo da potroše po pedeset funti za ulaznicu i par pinti piva, okrenuli su se malim lokalnim timovima. Prilikom posete Engleskoj pričao sam o ovome sa Andrewom iz Durhama, navijačem Newcastlea: '' Ja naravno navijam za Newcastle, ali jako teško uspevam da nabavim kartu za St. James Park. Imao sam porodičnih problema kada sam otkazao svoju pretplatnu kartu pre sedam godina. Danas i da hoću da je ponovo uzmem ne bi došao na red, a i nemam toliko para. Nije mi preostalo ništa drugo nego da počnem da redovno pratim lokalni amaterski tim Tow Law F.C. U ekipi nas ima četrdesetak, redovni smo na svim utakmicama. Većina nas smo navijači Newcastlea. Njih nekoliko je dobilo doživotne zabrane odlaska na St. James Park zbog huliganstva. Na utakmicama nižih liga (od konferencije naniže) lakše dolazi do kontakta sa protivničkim navijačima. Nema policije, nema kamera, nema numerisanih karata i ostalih sranja kao na utakmicama Premijer lige. Pre dve sezone igrali smo protiv Bedlington Terriersa sa kojima je došlo preko sto navijača. Jedan deo njihove ekipe navija Middlesbrough, naše smrtne neprijatelje. Tuča koja je izbila na parkingu ispred stadiona podsetila nas je sve na stara dobra vremena! '' završio je svoju priču Simon pokazavši mi vizit kartu na kojoj pored onog uobičajenog '' čestitamo dobili ste batina od Tow Law huligana '' u potpisu stoji '' Tow Law Misfits – podgrupa Newcastleovih Gremilina. ''
Ipak i pored svih mera prdostrožnosti i rigoroznog zakona strasti su se početkom devedestih samo malo primirile. 1993. godine u kvalifikacijama za odlazak na svetsko prvenstvo u Ameriku Engleska je poražena u Holandiji, a navijači sa ostrva su tri dana pravili nerede u raznim gradovima. Blizu hiljadu ih je uhapšeno a preko četiristotine deportovano. Do tuče između huligana i policije došlo je čak i u aerodromskoj zgradi. Naredne godine Millwall je igrao baraž protiv Derby Countya za ulazak u najviši rang. Mnogi navijači i danas veruju da je Derby morao da dobije tu utakmicu jer fudbalska javnost jednostavno ne želi Millwall i njegove navijače u premijer ligi. Poraz Millwalla propraćen je neredima na i oko stadiona uz veliki broj povređenih i uhapšenih. U narednoj sezoni Millwall je gostovao na Stamford Bridgeu u FA kupu i uspeo da iz daljeg takmičenja izbaci favorizovani Chelsea. Konjica je morala da interveniše na samom stadionu i potisne domaće huligane ka svojoj tribini nakon njihovog pokušaja da se domognu Millwallovih navijača.
Prijateljska utakmici između Irske i Engleske odigrana 1995. godine u Dublinu prekinuta je u dvadesetsedmom minutu nakon vođstva domaće reprenzetacije pošto su engleski navijači počeli da lome stolice i bacaju ih na Irce koji su se nalazili na sektoru ispod njih. Jedan stariji navijač je preminuo od posledica srčanog udara, a preko pedeset ih je povređeno kao i desetak policajaca. Incidenti su počeli još u ranim jutarnjim satima dolaskom u Dublin prve grupe engleskih huligana, nastavljeni su na stadionu već pri izlasku ekipa na teren kada su Englezi zviždanjem propratili intoniranje irske himne. Policija je uz krajnje napore nekoliko sati nakon utakmice konačno mogla da odahne kada je i poslednji Englez napustio Irsku. U polufinalu kupa iste sezone koje je igrano u Birminghamu došlo je do velike tuče između navijača Manchester Uniteda i Crystal Palacea, na parkingu nedaleko od Villa Parka. Tuklo se preko trista ljudi, bilo je mnogo krvi, a kada je policija stigla pobegao je samo onaj ko je mogao da stoji na nogama. Tridesetpetogodišnji navijač Palacea Paul Nixon pao je pod točkove jednog automobila i poginuo.
Neredi na Trafalglaru posle poraza od Nemačke u polufinalu evropskog prvenstva 1996, pa sa Italijanskim navijačima i policijom u Rimu, tuče sa arapskim življem u Marseju na svetskom prvenstvu dve godine kasnije, pa sa Nemcima u belgijskom gradu Šarloa i policijom u Briselu 2000, pogibija dvojice navijača Leedsa u Istambulu, pravi ulični rat u Kopenhagenu pre finala kupa kupova između navijača Galatasaraja i Arsenala, tuča sa policijom na stadionu u Bratislavi i mnogi drugi incidenti svima su i dalje u sećanju. Momci obučeni po poslednjoj modi u skupocenoj odeći sa Burberry ili Aquascutum kačketima i dalje haraju ostrvskim stadionima svesni kazni koje ih čekaju u slučaju da budu uhapšeni. Tuče se zakazuju mobilnim telefonima na mestima udaljenim od očiju javnosti i policije. Stare ekipe se ponovo okupljaju što dokazuje i reaktiviranje stare garde West Hamovog Inter City Firma. Na BK televiziji u direktnom prenosu prošle sezone imali smo priliku da vidimo rat na tribinama između lokalnih rivala na utakmici Aston Villa – Birmingham, a prašina koja se podigla posle nereda na utakmicama Cardiff – Leeds, Engleska – Turska, Ajax - Celtic kao i u baražu za ulazak u premijer ligu Millwall – Birmingham , odnosno kavlifikacijama za odlazak na prvenstvo u Japan u Minhenu između Nemaca i Engleza još uvek se nije stišala. Stoga ne čudi što se fudbalska javnost Engleske kao i UEFA već hvataju za glavu nakon izvlačenja kvalifikacionih grupa za odlazak na svetsko prvenstvo u Nemačku 2006. Naime Engleze očekuju po dva meča sa: Severnom Irskom (može li neko da zamisli koliko će Engleza promarširati Belfastom? ), Velsom ( Cardiffov Soul Crew ne može da dočeka dolazak engleskih huligana u njihov grad), Poljskom ( čiji su navijači možda i najluđi na kontinentu i kod kojih se u gostima već godinama niko nije lepo proveo, a i sami Englezi još uvek pamte poslednji odlazak u Poljsku pre par godina), a ni gostovanja u Beču odnosno Azerbejdžanu neće biti ni malo naivna.


Huliganske ekipe premijer lige i zvaničan broj uhapšenih u sezoni 2001-2002


Arsenal FC – Gooners ( broj uhapšenih 63)
Aston Villa FC – Villa Youth i Steamers (62)
Birmingham City FC – Zulu Warriors ( Među navijačima Birminghama tokom sedamdesetih bilo je dosta obojenih navijača pa nije ni čudo otkud ime Zulu) (63)
Blackburn Rovers FC – Blackburn Youth (25)
Bolton Wanderers FC – Tonge Moore Slashers i Mongoose Cuckoo Boys (43 )
Charlton Athletic FC – B-Mob (17)
Chelsea FC – Headhunters (103)
Everton FC – Hyuton Baddies ili generalizovano za sve navijače iz Liverpoola - Scallies (naziv za barabu izveden od Scouser, kako se zovu svi stanovnici koji su rođeni i žive u Liverpoolu. Scouse je u stara vremena bila lokalna sirotinjska čorba/kaša.) (7
Fulham FC – Thames Valley Travellers (12)
Leeds United FC – Leeds Service Crew (uvođenje specijanih '' service '' vozova za navijače inspirisalo je Leedsovu ekipu prilikom određivanja imena ) (100)
Leicester City FC – Baby Squad (krajem sedamdesetih jedna od retkih ekipa koja nije odlazila na gostovanja bili su navijači Leicestera. Zbog toga su ih ostali prozivali kao i da nemaju petlju da stanu na crtu protivničkim huliganima. Onda je u Leicesteru svima pukao film i odlučili su da masovno odu na vruć teren u Leeds i pokažu zube. Mesec dana su se spremali i stari i mladi, ali kada je došao dan utakmice u ugovoreno vreme na stanici pojavili su se samo klinci, njih oko stopedeset. Bez obzira što su ih stariji navijači izneverili nisu odustali. kasnije je Leedsov Service Crew priznao da im godinama niko nije zadao toliko muka kao Leicesterov Baby Squad tog dana.) (71)
Liverpool FC – nekada su imali ekipu Inter City Jibbers, a danas se zovu The Urchins, ili poput navijača Evertona – Scallies. (108)
Manchester City FC – Guvnors (174)
Manchester United FC – Inter City Jibbers ( izraz '' To Jib '' znači putovati svuda sa što manje love u džepu ili bolje rečeno besplatno, bez plaćene karte) (146)
Middlesbrough FC – Frontline (55)
Newcastle United FC – The Gremlins (132)
Portsmouth FC – 657 Crew ( tokom osamdesetih navijači Portsmoutha, koji se nalazi na jugu Engleske, putovali su na skoro sva gostovanja preko Londona. Jutarnji voz za London polazio je sa stanice u Portsmouthu tačno u 6 časova i 57 minuta.) (47)
Southampton FC – Inside Crew (52)
Tottenham Hotspur FC – Yiddos (129)
Wolverhampton Wanderers – Bridge Boys ili Subway Army (77)

Od ekipa koje je neophodno pomenuti a takmiče se u nižim ligama izdvajamo:
Sheffield United FC – Blades Business Crew (3
Sheffield Wednesday FC – Owl's Crime Squad (99)
Nottingham Forest FC – Naughty Forty ( nekada su se zvali Red Dogs i Executive Crew ) (4
West Ham United FC – Inter City Firm (odlasci na gostovanja Inter City vozom inspirisali su West Hamove huligane prilkom osnivanja svoje grupe) (73)
Millwall FC – Bushwackers ( nekada F-Troop. Izraz Bushwacked znači prepasti nekoga i dobro ga ispretamburati. Postoji i manja ekstremna ekipa Treatment 28, koliko su imali i članova pri osnivanju. 28 je bio i broj ulaza oko kojeg su se okupljali na stadionu.) (142)
Cardiff City FC – Soul Crew ( osnivači su bili veliki fanovi soul muzike) (129)
Stoke City FC – Naught Forty ( ekstremna grupa od četrdesetak ljudi nastala u vreme kada je na ostrvu, zbog policijske potere za navijačima bilo veoma opasno baviti se huliganskim aktivnostima, pa su se momci kretali u manjim ekipama) (152)
Derby County FC – Derby Lunatic Fringe (30)
West Bromwich Albion FC – Section Five (policijska šifra za narušavanje javnog reda i mira) (46)
Sunderland FC - Seaburn Casuals (131)

Ovi nazivi datiraju s' početka osamdesetih, a većina grupa prestala je da postoji pod tim imenima početkom devedesetih godina. Ipak danas se sve više ponovo pominju, pošto su se mnoge ekipe reaktivirale.
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

F O O T B A L L B A B Y L O N by Igor Todorovic

Fudbal bez navijača definitivno ne može. Možda je ova fraza otrcana i već hiljaditi put rečena, ali to je tako. Navijači svuda u svetu predstavljaju žilu kucavicu i pokretačku snagu svakog kluba. Jedino u našem fudbalu glavonjama iz uprava i fudbalskog saveza odgovara da su stadioni što prazniji jer tako imaju manje svedoka za prevare i muvanja kojima su vični! Kup utakmica između Aston Ville i Liverpoola prošle godine kasnila je skoro čitav sat, pošto zbog kolapsa u saobraćaju nisu svi navijači mogli da stignu na vreme! Niko se naravno nije bunio. Igrači su trčkarali nešto duže nego obično, ali su se svi složili da je red da sačekaju da se stadion napuni.
Neko jednom reče: '' Možeš promeniti posao, kuću, devojku ili ženu, ali tim za koji navijaš nikada! '' Možda zvuči ludo, ali je definitivno tako i nikako drugačije! Šta su navijači spremni da urade i čega sve da se odreknu za boje svog tima, teško je objašnjivo, ali i razumljivo kada su oni u pitanju! U Engleskoj navijači su svetinja. Oni su ti koji bez obzira na rezultat i važnost takmičenja uvek svoje ljubimce ispraćaju aplauzom. Naravno, bitno je samo da (ako si igrač) se trudiš, ne moraš puno da znaš. Georgi Hristov, makedonski internacionalac koji je polovinom devedesetih igrao za Partizan, a potom otišao na ostrvo u Barnsley, koji je baš tada izborio svoje prvo učešće u Premier ligi, bio je šokiran dajući izjavu nakon debakla svoje ekipe na startu prvenstva protiv Chelsea. '' Primili smo šest komada. Chelsea nas je rasturio. Mi smo odigrali ispod svih mogućnosti. Kada je sudija označio kraj navukao sam trenerku preko glave i potrčao u svlačionicu kako bi izbegao gađanje, pljuvanje i psovke sa tribina. Nakon nekoliko trenutaka ukapirao sam da sam jedini u svlačionici. Nešto je bilo čudno, pa sam se vratio u hodnik, na kojem me je dočekao pomoćni trener. Rekao mi je da se smesta vratim na teren. Kada sam izašao prizor je bio zapanjujući. Moji saigrači trčali su počasni krug i odpozdravljali navijačima! ''
U našem fudbalu već je postalo smešno kada novinari pitaju novajliju u Zvezdi ili Partizana za koga navija. Nema tog igrača koji neće reći da je od rođenja crno ili crveno beli, da je odrastao na severu odnosno jugu. Pa jeli moguće da su u Zvezdi oduvek igrali samo najzadrtiji Zvezdaši, a u Partizanu okoreli Partizanovci?
Alan Shearer, dugogodišnji kapiten engleske reprenzetacije i jedan od najboljih strelaca u istoriji engleskog fudbala je prošao put od Southamptona, preko Blackburna (sa kojim je osvojio i titulu) da bi se na iznenađenje cele javnosti obreo u Newcastleu, umesto u Manchesteru, Liverpoolu, Arsenalu, Barceloni, Juventusu. Shearer jednostavno nije mogao da odbije ponudu kluba iz rodnog grada za koji navija od rođenja. Pomirio se sa činjenicom da se u Newcastleu neće naosvajati trofeja, ali je zato izrastao u istinskog heroja kluba i grada i zaslužio da se njegov lik veoma često tetovira na raznim delovima tela navijača crno belih! Jedan drugi, ne toliko poznati, fudbaler koji je takođe ceo život maštao da baš sa Newcastleom osvaja trofeje je i Lee Clarke veznjak londonskog Fulhama. Ponikao je u Newcastleu, ali ga je sudbina naterala da nakon devet sezona pređe u redove najljućeg rivala Sunderlanda, gde je bio standardan dve sezone pre nego što je stavljen na transfer listu. Razlog? Nije se pojavio na treningu pošto je ceo dan proveo sa društvom. Pripit i obučen od glave do pete u crno bele boje Newcastlea, obreo se u Londonu na Wembleyu gde je u ulozi navijača bodrio svoj tim u finalu FA kupa protiv Arsenala. Lee Clarke je svesno rizikovao dalju karijeru, ali je ubrzo prešao u Fulham gde je već četvrtu sezonu.
Koliko je samo primera u kojima su navijači osnivali fondove i davali priloge i tako odigrali ključnu ulogu u spašavanju svojih timova od ispadanja iz lige i bankrotiranja. Da postoje i obrnuti slučajevi najbolji primer je Wimbledon, nekada tim iz južnog Londona, kojem su njegovi navijači postali najveći protivnik. Wimbledon je svoje mečeve do 1991. godine igrao na svom Plough Laneu, kada je stadion zbog očajnog stanja u kojem se nalazio privremeno zatvoren. Tim je na neko vreme preseljen u komšiluk na Crystal Palace, gde umesto tri koliko je bilo prvobitno zacrtano, provodi punih dvanaest godina. Stari stadion je u međuvremenu totalno propao, pa je gazda kluba odlučio da ga proda jednom građevinskom preduzeću koje će ga srušiti i na njegovom mestu izgraditi stambeni blok, a za dobijeni novac kupljeno je jeftino zemljište u Milton Kaynesu (skoro 100 km severno od stare lokacije u južnom Londonu) na kojem je nikao novi stadion. Wimbledon se od ove sezone preselio na novu lokaciju, ali je ostao bez podrške navijača. Još pre dve sezone kada je navijački bord izgubio parnicu sa vlasnikom kluba i kada je postalo jasno da klub definitivno napušta London, navijači su masovno okrenuli leđa svom Wimbledonu. U nekoliko navrata organizovani su masovni protesti ulicama južnog Londona i na Selhurst Parku, ali ništa nije pomoglo. Početkom prethodne sezone apel navijača da se ne kupuju pretplatne karte urodio je plodom. Uprava kluba je uzalud vapila i molila navijače da se vrate na stadion, ali nije vredelo. Na većini mečeva brojniju podršku imao je gostujući tim nego Wimbledon, da bi negativni rekord bio postavljen u liga kupu prošle sezone protiv Rotherhama kada je prodato svega par stotina karata (664 da budemo precizni)! Ipak navijači su načinili još jedan korak napred u borbi protiv ljudi koji su im odselili i rasturili klub. Odlučili su da urade sve kako bi ga ugasili. Klub koji ima svega hiljadu, dve prodatih karata teško da može da opstane i u četvrtoj ligi. Wimbledon je trenutno ubedljivo poslednji na drugoligaškoj tabeli sa velikim izgledima da ispadne u niži rang i igra pred slabo popunjenim tribinama u Milton Kaynesu. Njegova budućnost ni malo nije svetla i prognoze su da će se uskoro vratiti u Konferenciju, tamo gde se nalazio do polovine sedamdesetih kada je usledio nagli uspon. U isto vreme u Combined Counties ligi (jednoj od najnižih) od prošle sezone se takmiči Wimbledon Athletic, tim koji su osnovali nezadovoljni fanovi. Njihov novi tim je ubedljivo prvi i bez muke će u viši rang, a svoje mečeve kao domaćin igra u komšiluku na Kingsmeadowu, stadionu Kingstoniana koji je kapaciteta oko šest hiljada. Na utakmicama Wimbledon Athletica je na svakoj utamici prosečno oko tri hiljade navijača, a klub je preko noći osvoji simpatije i mnogih drugih fanova. Nemojte se zato iznenaditi ako za desetak godina Wimbledon Athletic pretekne po rangu takmičenja svog starijeg brata. Slična sudbina će možda zadesiti i Barnsley, ali je tamo situacija ipak nešto povoljnija! Ovaj primer je samo jedan od brojnih koji pokazuje na šta su navijači sve spremni. Pojedinačnih slučajeva ima i previše i beleže se iz nedelje u nedelju. Verni fan Newcastlea Graham Edmondson je jedan od onih koji ne pitaju šta košta kada je u pitanju utakmica njegovih crno belih. Pre nekoliko godina Graham se sa porodicom odseliu u Dallas u Texasu gde i danas živi. Ipak to ga nije udaljilo od voljenog kluba. Dva puta mesečno on putuje avionom u Englesku kako bi uživo na St. Jamesu gledao svoj tim. Ni jedan let ga nije izašao do sada ispod petsto evra.
Alison Saxby, tridesetpetogodišnja navijačica Barnsleya putuje na svaku utakmicu koju njen tim igra kao domaćin iz mesta u kojem trenutno živi u Francuskoj. Ona u pola dva ujutru na dan utakmice kreće kolima ka luci kako bi uhvatila najraniji feribot za Englesku. U Doveru je u šest odakle seda na voz za London, iz kojeg joj voz za Doncaster kreće u pola jedanaest. Tamo je čeka otac s kojim odlazi kolima na utakmicu u Barnsley, a potom joj sledi isto putešestvije u suprotnom pravcu. '' Kada u nedelju stignem nazad kući u Francusku odmah se stropoštam premorena u krevet. Ljudi misle da sam luda, ali mene to ispunjava. Tih stopedeset evra koliko me košta taj moj blic izlet su najbolje moguće potrošene pare. Ja volim Barnsley. Tamo sam rođena i na stadionu se osećam kao kod kuće. '' izjavila je Alison jednom prilikom. Putovati iz Evrope u Englesku zbog fudbala još je i razumljivo, ali kako naći objašnjenje za fana Wolverhamptona koji neretko iz Australije prevaljuje milje i milje ne bi li gledao svoj tim. Ipak Christos Konospiris ceo život će pamtiti maler koji mu se dogodio poseldnjeg dana sezone 1995/96. Platio je hiljadu dvesta evra povratnu avionsku kartu kako bi gledao Wolvse protiv Charltona u borbi za ulazak u Premijer ligu. Kada je došao pred stadion kapije su bile zaključane. Utakmica se igrala dvesta kilometara južnije u Londonu, na stadionu Charltona, a ne u Wolverhamptonu, kako je u rasporedu prvenstva greškom bilo napisano. Za nepun sat koliko je ostalo do početka meča Christos nikako nije mogao da stigne. Sličan maler zadesio je i grupu turista, fudbalskih fanatika iz Južne Afrike koji su 1996. doputovali u Englesku kako bi gledali finale FA kupa na Wembleyu između Liverpoola i Manchestera. Njihove karte za stadion bile su iz bunta koji je naknadno nestao i tako je ceo proglašen nevažećim. Kada su došli pred kapije stadiona redari su ih bez raspravljanja udaljili, pa je cela grupa utakmicu finala gledala na TV u obližnjem pabu, što su naravno mogli i za mnogo manje pare da su ostali kućama.
U poslednjih nekoliko godina svaka treća muška beba koja se rodi u Manchesteru a čiji roditelji navijaju za United dobija ime David, Roy ili Paul (po Beckhamu, Keaneu, Scholesu). U Newcstleu je ne mali broj dece koja se zovu Keegan, prezimenom ljubimca njihovih tata (po legendarnom Kevinu Keeganu naravno). Ipak nije redak slučaj da navijači i sami odluče da promene svoje prezime iskazujući tako svoju privrženost omiljenom fudbalskom klubu. Dave Burnley, je od aprila 1974. godine do danas propustio samo jedan!!! meč svog Burnleya, i to kada je zbog zaleđenog terena utakmica u Newcastleu bila odložena za naredni dan. Dave je svoje prezime promenio još 1976. što su tada objavile gotovo sve novine. Sličan primer je i Mick Derby koji je za dvadeset i neku godinu koliko prati Derby County propustio takođe samo jedan meč popularnih Ovnova. '' Igrali smo u Newportu. Voz se pokvario u Gloucesteru i kasnio je puna tri sata, kada sam ukapirao da će, i ako stignem, utamica već biti gotova. '' opravdao je Mick jedini izostanak sa utakmica svog tima.
Četrdesetdvogodišnji navijač škotskog Inverness Caledonian Thistlea Ker Campbell bio je na svakom prvenstvenom, kup, liga kup i prijateljskom meču od 1995. godine kada su se Inverness Caledonian i Inverness Thistle fuzionisali i napravili jedan klub. Da sve bude još luđe Ker živi stopedest kilometara od Invernessa tako da je za njega i svaka domaća utakmica gostovanje.
Swansea fanatik Mark Evans našao se sa prijateljima u pabu za Božić 1987. Uz nekoliko pinti piva pao je dogovor oko odlaska na sutrašnju utakmicu koju je njihov tim igrao u gostima sa Crewe Alexandrom. Ipak Božićno opuštanje se odužilo tako da su se Mark i ekipa dobro zapili. Zaspao je za šankom u pabu, a kada se probudio bilo je pola deset narednog jutra. Tek tada je ukapirao da mu je voz za Crewe pobegao, a dva organizovana autobusa otišla punih sat vremena ranije Pojurio je mamuran na autobusku stanicu, ali ni tu nije imao sreće. Jedino rešenje mu je bilo da plati taksi sto funti i njime ode na utakmicu. Stigao je na vreme i ušao na stadion. Tada je usledio novi šok. Jedan autobus sa prijateljima i rodbinom igrača je stigao na vreme, ali drugi u kojem su bili njegovi prijatelji navijači se negde usput pokvario i nije ni došao.
U martu 1988. godine u pripremama za evropsko prvenstvo u fudbalu u Nemačkoj Engleska se na Wembleyu sastala sa Holandijom. Michael Ireson je pobegao sat ranije sa posla kako bi stigao na tekmu. Pošto je saobraćajna gužva bila veća nego obično, trebalo mu je puna dva sata da se probije do Wembleya. Uspeo je da nađe parking i požurio da se sretnee sa prijateljem koji ga je već čekao sa kartom. U momentu kada je ugledao svog prijatelja ovaj je upravo prodavao kartu drugom navijaču. '' Čekao sam te više od sat vremena i bio sam siguran da se nećeš pojaviti. Pošto mi se ćerka razbolela ni ja neću na utakmicu pa sam prodao i svoju kartu.'' izvinuo mu se prijatelj i otišao kući. Kada je Michael došao do blagajni sve karte su već bile rasprodate. Tada mu je bilo jasno da nema izbora nego da sedne u kola i požuri kući kako bi stigao na TV prenos. Kada je stigao do parkinga nije mogao da veruje svojim očima. Njegov auto bio je zagrađen sa svih strana. Tako je proveo u kolima puna tri i po sata. Slušao je prenos na radiju i huk sa stadiona ispred kojeg se nalazio. Kada je napokon stigao kući u jedanaest uveče na TV je išla odjavna špica snimka utakmice.
Da postoji i tužnija priča primer je navijača Grimsbya Mikea Rowella, koji je na treću rundu FA kupa u januaru 1996. godine protiv West Hama u Londonu krenuo biciklom. Kada je Rowell došao do Upton Parka kapije stadiona su bile zatvorene pošto je utakmica koji sat ranije odložena zbog zaleđenog terena. Slična sudbina zadesila je Andrewa Wordena, navijača Crystal Palacea. Andrew je studirao u Southamptonu. Dan pre utakmice odustao je od odlaska na studentsku žurku gde je malo pivo točeno za svega deset penija kako bi ujutru poranio da stigne na prvi voz za London, pošto je utakmica počinjala u podne. Sve je teklo po planu, dok voz zbog poplave na jednom delu pruge nije morao da stane. Svi putnici su upućeni da putovanje nastave autobusima što Andrewu nije odgovaralo, pošto je autobuska stanica u Londonu, bila znatno udaljenija od železničke. Kada je konačno stigao u London imao je taman toliko vremena da sedne na taksi i požuri na stadion, pošto je do početka utakmice ostalo manje od pola sata. Dok je plaćao račun taksisti video je kroz prozor velike plakate na kapiji stadiona: '' Crystal Palace-Reading odloženo zbog poplavljenog terena! '' Ipak je izašao iz vozila, neverujući svojim očima, ali mu je prvi redar samo potvrdio ono što je pisalo na plakatima. Andrew je bio očajan. Kada je već došao u London a nije mogao da gleda svoj Palace odlučio je da ode na neku drugu utakmicu. Kupio je novine da pogleda raspored prvenstva i ponovo se razočarao. Millwall koji mu je bio najbliži počinjao je u pola jedan, a još jedini tim koji je taj dan igrao u Londonu bio je Barnet, četvrtoligaš koji se nalazi na krajnjem severu i do kojeg mu je trebalo sigurno dva sata da bi stigao. Odlučio je da više ne rizikuje. Potišten, seo je na voz i vratio se u Southampton.
Gostujući navijači u većini slučajeva u Engleskoj čine manjinu na stadionu, a Steve Mc Kevitt fan Wigana nije ni sanjao da će skoro celo prvo poluvreme utakmice Mansfield-Wigan Athletic biti '' sam protiv svih ''. Ovo je njegova kratka priča: '' U sezoni 1994/95. takmičili smo se u četvrtoj ligi, a ja sam zbog preseljenja u Sheffield proredio odlaske na domaće utakmice. Ipak koristio sam svaku priliku da gledam Wigan, a Mansfield je bio idealna šansa za to pošto je na svega dvadesetak minuta od moje kuće. Čuo sam se sa prijateljima i dogovorio da se vidimo u određenom pabu nedaleko od stadiona. Pošto sam malo kasnio nisam ih zatekao tamo pa sam se uputio ka gostujućoj tribini. Utakmica je taman počinjala kada sam ušao na stadion. Nisam mogao da verujem... bio sam jedini navijač Wigana! To ne bi bilo toliko loše da me nisu primetili domaći navijači. Naravno nisu mi pretile batine, ali narednih pola sata i nešto više bili su prava psihička tortura za mene. Prvo je počeo da skandira domaći kop, a potom su se priključile i ostale dve tribine. Kakav je to samo bio repertoar prozivki i uvreda na moj račun: '' Dobrodošao pederu! '', grmelo je stadionom. '' Gde si parkirao skejtbord? '', '' Kako izgleda kada nemaš prijatelja? '', nastavljene su prozivke na moj račun. Pokušavao sam da ih ne slušam, ali nije bilo šanse. Bivali su sve bučniji i napaljeniji. Pratili su svaki moj pokret. '' Znamo ko si, ubićemo te! '' u jednom momentu vikalo je svih pet hiljada ljudi na stadionu. Vreme je prolazilo presporo, a ja sam toliko bio zbunjen da se ne sećam ni jednog momenta utakmice. Ustao sam i uputio se u WC. Čak i tamo sve je zvonilo od njihove pesme: '' Pederu, pederu gde si se sakrio? '' U holu mi je jedan redar rekao kako ima informaciju o kvaru autobusa s ' Wiganovim navijačima i da nije siguran da li će uopšte stići na utakmcu. Jel moguće? Zapitao sam se. Po povratku iz toaleta na tribinu kupio sam pitu, a kada sam se ponovo pojavio na svom mestu, to je među domaćim navijačima izazvalo erupciju oduševljenja. Svi su upirali u mene i na račun pite koju sam jeo skandirali '' Ti, đubre debelo, ti đubre debelo! '' Primetio sam da su se čak i pojedini igrači osvrtali ka meni da vide o čemu je reč. Napokon, pred kraj prvog poluvremena moje patnje su završene. Autobus Wiganovih navijača, a sa njima i moji prijatelji, ipak je stigao.

Dok se Millwall nije preselio sa starog Dena, taj stadion je za sve gostujuće navijače predstavljao pakao. 1991. godine trojica fanova Leicestera skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog tima u južni London. Pošto je Leicester zvanično najavio da neće dovoditi svoje navijače, ni fudbaslki klub Millwall nije obezbedio poseban gostujući sektor. Trojica hrabrih fanova Leicestera su tako morali da redovno kupe karte na blagajnama i smeste se među domaću publiku. Naravno provaljeni su još dok meč nije ni počeo, pa je i njihovo šikaniranje odpočelo pre prvog sudijskog zvižduka. Nisu dobili batine, ali kako su kasnije pričali na sudu bilo bi im lakše da jesu i da su ih Millwallovci izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali da sede devedeset minuta i trpe uvrede, pljuvanja, ćuške i ismevanje i uz sve to nisu videli ni jedan jedini minut meča pošto su svi oko njih stajali i navijali. Nakon preživljene torture hrabra trojka je tužila fudbalski klub Millwall koji je morao da im nadoknadi sve novčane troškove (vozne karte i ulaznice) i da im plati nadoknadu za pretrpljeni strah.

Koliko su problema imali muzički bendovi zbog isticanja svoje pripadnosti nekom klubu najviše je primera u pank muzici. Klubove iz Manchestera, Londona i sa severa Engleske krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina pratile su i prave armije skinheadsa. Policija je veoma često ispred ulaza na tribine izuvala sve one koji su na stadion dolazili u Dr. Martens čizmama, kako bi se na vreme sprečile krvave tuče i šutiranja. Navijači bi provodili puna dva sata na hladnom betonu samo u čarapama. Po završetku tekmi dolazilo je do jurnjave i gužve oko gomile obuće, a najbrži i najjači su se kućama vraćali sa očuvanijim i novijim parom čizama na nogama.
Red Alert, pankeri iz Sunderlanda, ne kriju privrženost lokalnom klubu. Roi '' Millwall '' Pearce, pevač Last Resorta, nema slučajno baš taj nadimak. Suggs, vođa legendarnog ska benda The Madness ne krije da je fan Chelsea. 1997.godine zajedno sa nekoliko drugih muzičara i fudbalerima sa Stamford Bridgea snimio je himnu '' Blue Day ''.
Cockney Rejects, poznati londonski oi bend izdao je singl sa himnom West Hama '' Forever Blowing Bubbles '' uoči finala kupa 1980.godine. Cock Sparrer su u spotu za pesmu '' We Love You '' ubacili i sekvence sa West Hamovog osvajanja tog trofeja. Još jedan poznati londonski pank oi bend The Business takođe nikada nije krio svoje simpatije prema čekićarima. Zanimljiva priča vezana je za njihovu turneju iz 1982. godine i koncert u Middlesbroughu. Istog dana Chelsea je igrao protiv Boroa, a njegovi huligani su napravili ršum na stadionu i u gradu. Jedna grupa je odlučila da ode i na koncert The Business. Na samoj svirci nije bilo nereda, ali su oni usledili po završetku koncerta kada je publika počela da se razilazi i napušta klub. Navijači Middlesborugha, znali su da će jedan broj Chelsea skinheadsa ostati i na koncertu, pa su odlučili da im još jednom požele sretan put! Kamenicama su zasuli fanove The Businessa čim su ovi izašli iz kluba. Došlo je do opšte tuče u kojoj je pevaču benda Mickey Fitzu razbijena glava. Kada je prebačen u bolnicu dežurna doktorica je u početku odbijala da mu zašije ranu rekavši da nema nameru da krpi Cockneyevsko đubre, misleći pri tom da je on Cheslea huligan. Ipak nakon ubeđivanja i saznanja da je Mickey u Middlesbrough došao zbog koncerta a ne fudbala, nevoljno je pristala da mu pruži prvu pomoć.

Nekoliko naših novina nedavno je objavilo podatke zanimljive ankete sprovedene među navijačima u Engleskoj. Najomrženiji tim na ostrvu svakako je Manchester United. U prvih pet ubrajaju se i Chelsea, Leeds, Arsenal i Burnley. Sve možemo da prihvatimo, ali zašto Burnley koji je po omraženosti na drugom mestu odmah iza zvaničnog šampiona? Raspitali smo se na nekoliko strana i dobili gotovo identične odgovore. Anketa je pravljena uglavnom u Lancashireu kojem je pripadao i Manchester dok grad nije dobio svoj okrug Greater Manchester. Lancashire je vrlo gusto naseljena oblast pa se tu nalazi i veliki broj timova. Osim oba Manchestera tu su još i Bolton, Blackburn, Preston, Burnley, Oldham, Stockport i da ne nabrajamo dalje. Burnley je dugi niz godina tokom sedamdesetih igrao sa svim ovim timovima u istim ligama a njegovi navijači svojim ponašanjem doprineli su da ih svi ostali mrze i stavljaju na listu omraženih odmah iza Manchester Uniteda.
'' Nema razloga da neko danas toliko mrzi Burnley, osim navijača lokalnih rivala. United, Arsenal, Leeds i Chelsea sa punim pravom zaslužuju da se nađu na toj tabeli s' tim da za prvih pet mesta ravnopravno konkurišu pre svih Millwall i West Ham. Kada bi ste anketu sproveli na jugu Engleske verovatno bi se tu našli i Plymouth, Brighton ili Portsmouth kao najomraženiji lokalni timovi. '' objasnio nam je novinar Dave iz Brightona.
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

A J A X A M S T E R D A M by Igor Todorović

Kada se pomene holandski fudbal, prva asocijacija mnogim ljudima je narandžasta boja u koju su od glave do pete obučeni navijači reprenzetacije Holandije. Početkom osamdesetih kada su u modi bile kombat jakne fanovi popularnih '' lala '' obrtali su ih na unutrašnju stranu i takvim izražavanjem pripadnosti pružali podršku svojim ljubimcima na terenu. 1988. godine u finalu evropskog prvenstva u kojem su savladani Rusi ceo stadion je bio odeven u narandžaste majice. Na svetskom prvenstvu u Americi šest godina kasnije specijalno za holandske navijače prodavci suvenira izrađivali su indijanske perjanice u njihovim bojama, u Francuskoj 1998. prodavale su se narandžaste Ajfelove kule, da bi 2000-te na evropskom prvenstvu koje je Holandija organizovala zajedno sa Belgijom svi holandski gradovi bili ukrašeni narandžastim suvenirima: balonima, trakama, zastavicama. Kondukteri na stanicama i osoblje u bankama i poštama bili su obučeni u dresove, a narandžasta je bila čak i voda u fontani u Roterdamu. Na utakmicama holandske reprenzetacije nema nereda a mnoge ekipe bi rado poželele da imaju takvu podršku sa tribina.
Ipak nije sve tako narandžasto u zemlji Holandiji! Za one malo bolje upućene u dešavanja na navijačkoj sceni u Evropi Holanđani svakako spadaju u njen sam vrh. Derbi mečevi između Ajaksa i Fejnorda vrlo često ostaju u senci divljanja huligana na i oko stadiona. Den Hag, Utreht, PSV pa i neki manji timovi takođe imaju navijačke ekipe za respekt. Ko je tu jači, bolji i luđi, da li Ajaksovi ili Fejnordovi uvek će biti polemike, ali pošto je Ajaks prvi holandski klub kojeg su njegovi navijači počeli organizovano da prate na svim gostovanjima, kako u zemlji tako i po Evropi, i za koje su bili vezani prvi incidenti, možda im zato treba dati malu prednost. Pored toga, fudbalski klub Ajaks je najtrofejniji holandski tim sa čak šezdeset osvojenih trofeja od kojih svakako najveću vrednost imaju četiri pehara evropskog prvaka, dve svetske krune i čak dvadesetosam titula prvaka Holandije. Klub je osnovan još daleke 1893. godine, ali je postojao vrlo kratko pošto su na terenu na kojem je igrao nikle stambene kuće. Sedam godina kasnije, ili preciznije 18. marta 1900. ista grupa ljudi ponovo je osnovala klub, ali ovaj put sa mnogo više uspeha. Većina holandskih fudbalskih klubova nastalih u to vreme nazvani su po grčkim Bogovima i mitovima (Sparta, Hercules, Heracles, Xerxes) pa tako i Ajax (grčki Bog koji se borio protiv Trojanaca). Naš sagovornik iz Amsterdama već dvadeset godina ne propušta Ajaksove utakmice i jedan je od momaka iz prve ekipe. Bez puno uvoda on je počeo svoju priču:

Ajaksovi navijači su prvi počeli da odlaze organizovano na sva inostrana gostovanja početkom sedamdesetih godina, što je do tada bilo nepojmljivo. U par navrata pre toga tokom šezdesetih išlo je i po deset hiljada na pojedine evropske utakmice, ali su ljudi poput mog oca odlazili na ta gostovanja u sopstvenoj režiji sa društvom i devojkama. 1973. godine prvi put su se pojavile organizovane navijačke ekipe. Ostrvo je blizu i vesti o dešavanju na engleskim stadionima munjevitom brzinom stigle su i do nas. Već naredne sezone prilikom gostovanja Leedsa u Amsterdamu došlo je i do prvih masovnih nereda i tuča koji su podigli veliku prašinu u javnosti.
* Kad i kako je osnovana navijačka grupa F – Side i otkud takav naziv?
Jedan stariji Ajaksov fan često je odlazio u Englesku na utakmice. Jednom prilikom po povratku iz Londona pojavio se na našem stadionu i društvu oko sebe predložio da osnuju navijačku grupu i nazovu je prostim imenom F – Side pošto su se okupljali na sektoru F. Fazon je pokupio od navijača West Hama koji su nedaleko od njihovog stadiona sprejom ispisali grafit '' PQR Side Rules OK ''
Nakon svega dve nedelje u Amsterdamu je gostovao Manchester United, a F – Side je prvi put zvanično bio na sceni. Svi pričaju da se nisu baš proslavili jer njih stotinak, koliko je grupa tada brojala nisu mogli da se mere sa nekoliko hiljada engleskih huligana. To se sve dešavalo 1976. godine.
*Otkuda onda pominjanje naziva Red Amy?
Naziv Crvena Armija je takođe maznut od Engleza i on obeležava sve navijače Ajaksa. Često se i novinari služe imenom Red Army F – Side (skraćeno RAF), a jedno vreme je to bio i potpuni naziv naše ekipe. Tokom osamdesetih RAF grafit je bio najčešće ispisivan po gradovima širom Holandije.
F – Side je jedno vreme uz svoje ime imao skraćenicuSS ( super slopers – holandski izraz za razbijače). Naravno, većini '' normalnih '' ljudi kada bi videli ispisano F – Side SS prva asocijacija bi bila na fašističku SS diviziju.
*Prilikom posete Amsterdamu neki tvoji prijatelji su pominjali i meni stran naziv Mokum. Možeš li objasniti o čemu je tu reč?
Mokum je nadimak za Amsterdam, što na hebrejskom znači grad. To ime je vekovima prisutno a jedna frakcija F – Sidea je davno napravila zastavu Mokum Hooligans. Javnost i druge navijačke ekipe jedno vreme su mislile da su postojale tri različite grupe Ajaksovih navijača, ali smo mi uvek bili samo F – Side. Jednom prilikom nakon nereda na utamici protiv Groningema jedan holandski novinar je u svom izveštaju napisao kako nije ni čudo da su navijači Ajaksa izazvali incidente pošto su se osim F – Sidea pojavili i Mokum Hooligans kao i Red Army, tako da policija nije mogla da izađe na kraj sa tri grupe izgrednika! Prilično glup rezon zar ne?
*Na pojedinim zastavama i drugim klupskim suvenirima jasno se vidi Davidova zvezda a kažeš i da je Mokum hebrejska reč. Kakve veze Ajaks ima sa Jevrejima?
Pre drugog svetskog rata Ajaksov stadion nalazio se u kraju iza jevrejske četvrti. Kada su suparnički navijači išli iz pravca centra ili centralne stanice ka njemu morali su da prođu kroz taj jevrejski kvart, pa su mnogi od njih umesto protiv Ajaksa govorili '' igramo protiv Jevreja ''. Ajaks nikada nije imao veze sa Jevrejima koji su tokom i nakon rata gotovo isparili iz Amsterdama. Ipak fraza '' igramo protiv Jevreja '' je ostala. Krajem sedamdesetih godina protivnički navijači su nam, da bi nas uvredili često pogrdno skandirali rugajući se našem navodnom poreklu, što je među Ajaksovim fanovima samo izazvalo kontra reakciju pa su u inat svima sami sebe počeli da nazivaju The Jews! To je ipak otišlo toliko daleko da su pojedini mlađi navijači, koji verovatno nisu poznavali istoriju kluba počeli da skandiraju Jews, Jews i da nose na tekme izraelske zastave i druga obeležja sa Davidovom zvezdom. Sećam se utakmice pre desetak godina kada su neki čak predložili da napravimo koreografiju – jevrejsku zvezdu od kartona, preko cele tribine. Tada je starijima pukao film tako da je ubrzo sva ta Jews-euforija prilično splasnula.
*Pošto je Amsterdam grad u kojem žive mnoge rase i nacije kakvo je stanje na tribinama i ima li rasne netrpeljivosti?
Ima crnaca koji dolaze na utakmice Ajaksa, ali su oni u manjini, dok Turaka i Marokanaca kojih je Amsterdam pun, gotovo da i nema na stadionu. Rasista ima i među navijačima, kao i svuda u multietničkim okruženjima, ali jako malo. Na utakmicama koje Ajaks igra kao domaćin već dugo godina dolazi i grupa od tridesetak starijih skinheada desničara, ali oni ne idu na gostovanja niti učestvuju u bilo kakvim neredima. Početkom osamdesetih skoro ceo F – Side su činili skinsi, od koji je većina bila u ska fazonu. Mora se ipak naznačiti da u F – Sideu nikada nije bilo bitno ko si, šta si i koje si puti, već da imaš srce. Za nekoliko crnaca iz ekipe bih i ruku dao, a mnogi suparnički navijači bi rado voleli da imaju takve fajtere u svojim redovima.
*Možeš li uporediti atmosferu na amsterdamskoj Areni gde Ajaks igra svoje utakmici sa onom kakva je bila na starom stadionu?
Kao i svuda u svetu, uvođenjem stolica i izgradnjom modernih stadiona nestala je sjajna atmosfera koja je na fudbalskim utakmicama vladala tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Naš stari stadion De Meer koji se nalazio u istočnom kraju Amsterdama bio je prilično mali i dotrajao. Kapacitet mu je bio tek nešto preko dvadeset hiljada. Navijanje je na svim utakmicama bilo spektakularno a stadion je sezonama bio krcat. Sve veće utakmice Ajaks je igrao na olimpijskom stadionu koji je mogao da primi duplo više publike. Stadion De Meer je zatvoren 1996. godine kada je zvanično otvoren Amsterdam Arena, velelpna građevina sa 51.500 sedećih mesta. Tih dana gradom je kružila priča da je jedno građevisko preduzeće iz Roterdama dobilo posao rušenja De Meera. Pošto nismo želeli da se bilo koji navijač Fejnorda naslađuje rušenjem Ajaksove tvrđave odlučili smo da sami zapalimo stari stadion, što je i učinjeno.
*Od kada datira taj rivalitet sa navijačima Fejnorda?
Još tokom pedesetih godina postojao je rivalitet između žitelja Amsterdama i Roterdama. Tada su nevezano za utakmice izbijale tuče na igrankama između mladih iz dva grada. Ipak prvi ozbiljniji incidenti došli su s' pojavom fudbalskih huligana početkom sedamdesetih. Mržnja danas ide toliko daleko da ja na primer ne kupujem proizvode napravljene u Roterdamu. I molim te Roterdam i Fejnord, kad već moramo da ih pominjemo, se pišu malim slovom! Moja supruga je neki dan u prodavnici kupila keks koji je iz '' njihove '' fabrike. Nije me mrzelo da sednem na bicikl i odvozam se dva kvarta dalje. Kada je prodavačica čula razlog zbog kojeg hoću da ga zamenim, samo se nasmejala i bez prigovora mi uslišila molbu. Moja cela familija, poznanici, prijatelji... svi navijaju za Ajaks. Pokojna baba je gledala sve tv prenose do poslednjeg dana života. Sećam se kada sam sa majkom otišao da joj čestitam osamdesetpeti rođendan, par meseci nakon toga je umrla. Sedeli smo i gledali neki kviz na tv. Jedna starija gospođa u žiriju izuzetno je podsećala likom na moju babu što je majka glasno prokomentarisala. Kada je baba to čula dograbila je štap i zamahnula njime zapretivši svojoj ćerci: '' Više nikada da me nisi uporedila sa tom kravom! Znaš li ti da ona navija za fejnord?!
*Da li je bilo prelazaka igrača iz jednog u drugi tim?
Da. Njih dvadesetak je igralo za oba tima. Većinom su to bili drugorazredni igrači koji nisu išli direktno iz Ajaksa u fejnord (malim slovom na molbu sagovrnika), već su između igrali za još nekoliko timova. Ipak dva velika imena ostaće crnim slovima ubeležena među tvrdokornim navijačima zbog otkaza vernosti. Legendarni Johan Krojf je izazvao šok u fudbalskim krugovima prešavši iz Ajaksa u redove omraženog rivala, a tokom osamdesetih godina Wim Jansen je otišao u suprotom pravcu.
*Koju bi tuču sa navijačima fejnorda izdvojio?
Najpoznatija je svakako ona iz marta 1997. godine kada je jedan od naših viđenijih likova Carlo Picornie umro od zadobijenih povreda. fejnord je gostovao u Alkmaru a mi u Valvajku. Ti putevi se ukrštaju pa je ranije dogovoreno da se nađemo na sredini, na autoputu pored grada Bevervik. Dogovor je bio pedeset na pedeset bez ikakvog oružja, samo na ruke. Mi smo stigli prvi i čekali. Ubrzo se pred nama pojavila grupa od skoro tri stotine fejnordovih huligana naoružanih do zuba. U prvom momentu nismo mogli da verujemo, da bi smo ubrzo, kako su nam se približavali, postali svesni njihove podlosti. F – Side se zaleteo na njih goloruk i izvesno vreme uspevao da se održi u krajnje neravnopravnoj borbi. Kada je postalo izuzetno gusto krenuli smo u povlačenje. Svi osim Carla, koji je ostavši sam, nestao u gomili fejnordovih kopiladi. Kada je stigla policija njegovo telo ležalo je nepomično u lokvi krvi. Kasnije je ustanovljeno da je podlegao povredama od udarca čekića po glavi. Od toga dana, prema navijačima fejnorda nema respekta ni milosti. Oni će ceo život biti iskompleksirani time što kada god naprave nerede novinari ili tv komentatori to prokomentarišu u stilu: '' fejnordov F – Side je izazvao incidente... '' (da bi vam objasnili to bi bilo kao kad bi novinar RTS-a rekao da su incidente napravili Zvezdini Grobari) poredeći ih pri tom sa najjačom grupom u huliganskom svetu.
Najveća pobedu smo izvojevali 1995. kada je grupa od oko 150 Ajaksovih navijača razjurila ceo plato ispred fejnordove tribine ostavivši za sobom desetine povređenih. Krajem osamdesetih fejnordovi fanovi su na jednu utakmicu došli u Amsterdam dosta ranije. Rasturili su jedan pab što se ubrzo pročulo. Kada smo se mi pojavili usledila je jurnjava, a njihova prva ekipa se razbežala. Petorica najsporijih pobacani su u obližnji kanal, što im je bilo gore nego da su dobili batine pošto je bilo hladno novembarsko popodne.
*Postoje li onda navijači Ajaksa iz roterdama i obrnuto?
Naravno da postoje. Ustvari verovatno postoje, iako ja na primer ne poznajem nikoga ko živi u Amsterdamu a navija za fejnord. Verovatno ih ima, ali to čuvaju za sebe i ne putuju na utakmice organizovano.
*Kakva je situacija sa drugim navijačima u Holandiji?
Jednu od najdužih tradicija imaju navijači Den Haga, koji su tokom sedamdesetih bili naš veliki rival. Takođe treba spomenuti i navijače Utrehta. Tokom prošle sezone imali su običaj da napadaju Ajaksove navijače koji su putovali vozom u Amsterdam na utakmice lige šampiona. U par navrata, dok je voz stajao u stanici, poskidali su nekim našim fanovima šalove. Jednom su čak prebili nekih par klinaca koji su im se suprotstavili. Sve je to trajalo dok ekipa od tridesetak momaka iz Amsterdama nije rešila da se provoza do Utrehta. Možete li zamisliti njihove face kada su umesto običnih navijača naleteli na prvu ekipu?! PSV je klub iz velike trojke čiji su navijači najmanje vredni pomena. Oni bi sve dali kada bi smo ih mi mrzeli, a mi se namerno na svim tekmama protiv njih trudimo da ih ni jednom ne prozovemo. Ponašamo se kao da ne postoje. Sa navijačima NAC-a i Tventea imamo korektne odnose, mada ni tuče nisu retka pojava. Najveći prijatelji od stranih ekipa su nam navijači belgijskog Anderlehta. Sa Englezima veze su uglavnom individualne.
*Koliko javnost pridaje pažnje neredima na stadionima u Holandiji?
Sve je kulminiralo nakon Carlove pogibije. Sada se i od najmanjeg incidenta diže buka. Ono što objave novine i tv za većinu huligana su nebitne stvari, pošto se prave, opasne tuče zakazuju i dešavaju daleko od očiju javnosti. Jedna od zbiljnijih tuča koja je napunila novinske stubce odigrala se u belgijskom Liježu. Ajaks je igrao prijateljsku utakmicu protiv Standarda, a lokalna tv se baš zatekla ispred paba kada nas je napala grupa od oko šezdesetak domaćih huligana. Bili su naoružani lopatama, grabuljama, sekirama i sve je ličilo na srednjevekovni rat. Neredi su nastavljeni i na samim tribinama tokom utakmice. Još jedan zanimljiv događaj odigrao se u maju 1995. godine. Holandski tv šou '' Ljubav i tuga '' pozvao je tri najjače navijačke grupe (Ajaks, Utreht i fejnord) da gostuju u zajedničkoj kontakt emisiji. Ajaksovi momci nisu prihvatili poziv, jer jednostavno smatramo da nemamo šta da pričamo zajedno sa fejnordovim i Utrehtovim navijačima, pogotovo ne ljudima koji nas smatraju šljamom. Naš najavljeni nedolazak odmah je ocrnjen kako na tv tako i u navijačkim krugovima. fejnordovi navijači su čak pričali kako smo se uplašili mogućnosti da se sretnemo sa njima. Na dan snimanja emisije, ekipa se ipak pojavila, ali ni malo prijateljski raspoložena. Zamislite samo isprepadane voditelje,publiku i goste-navijače kada smo u sred snimanja emisije upali u studio i sve ih razjurili.
*Kako su organizovani obezbeđenje i policija na amsterdamskoj Areni (stadion Ajaksa)?
Arena plaća obezbeđenje koje čine momci od kojih vam se na prvi pogled diže kosa na glavi. Svi su ogromni, nabildovani, namršteni, istetovirani. Zvaničan podatak je da su samo u toku prošle sezone na devet utakmica imali povređenih u svojim redovima u sukobima sa navijačima Ajaksa. Policija se ponaša neljudski i često su oni ti koji prvi isprovociraju neki incident. Mada moram priznati da i navijačima ne treba puno da odlepe. Ima pandura koji su ok, ali je opet njihova greška što su čak previše tolerantni. Kada bi oni bili u stanju da incidente spreče u startu nikada ne bi bila nephodna intervencija specijalaca, koji su pravi divljaci... a tada i normalan navijač poludi i rado kreće u akciju.
*Kako na vas gledaju klub i igrači?
Danas je odnos sa upravom kluba i bordom sasvim korektan. Sve do pre nekih desetak godina mi smo za njih bili samo gomila ološa kojeg se trebalo otarasiti. Neki članovi uprave su nas toliko mrzeli da su
čak namerno insistirali kod drugih klubova da nam ne dozvole ulazak na stadione i slično. Nas je sve to samo još više učvrstilo. Od pre koji mesec na dužnost je stupio novi predsednik. Zatražio je odmah sastanak sa nama. Toliko nas simpatiše da nam trenutna situacija deluje pomalo neverovatno. Igrači nas naravno pozdrave svaki put, bez obzira na rezultat, mada mislim da je to više iz navike i zato što moraju. Daleko je to od odnosa kakav postoji između navijača i igrača u Engleskoj.
*Da li F – Side prati reprenzetaciju?
Huligani ne prate reprenzetaciju! Ne samo Ajaksovi već i drugih klubova. Ne mogu ni da zamislim na istoj tribini huligane nekoliko timova kako stoje jedan pored drugog i navijaju za Holandiju. Svi mi volimo kad naša reprenzetacija pobedi ali nam je klupski uspeh iznad svega. U nekoliko navrata ekipe su se okupljale u gradovima gde je Holandija igrala, ali samo u slučaju dolaska atraktivnog protivnika. Tu ne mislim na Brazil ili Italiju, već atraktivnog za huligane. Kada su u Amsterdam 2000. godine došli Nemci oko tristapedeset Ajaksovih momaka lutalo je ulicama grada u potrazi za protivnikom, koji je najavljivao dolazak, ali ništa. Osim grupe brkatih nemačkih fanova koji su se motali u '' crvenoj zoni '' ozbiljnije protivničke ekipe nije bilo. Pre dve godine Holandija je igrala prijateljsku utakmicu sa Engleskom. Policija je okupirala ceo grad, a umesto kotakta sa Englezima, F – Side je celo poslepodne jurio za navijačima Den Haga i Utrehta. Jedini put su se navijačke ekipe ujedinile 1988. godine na evropskom prvenstvu baš protiv Nemaca i Engleza. Tada i više nikada zajedno su na istoj strani bili navijači Ajaksa, fejnorda i Utrehta.
*Ko su onda navijači koji navijaju za nacionalni tim i zbog čega su dresovi reprenzetacije narandžasti?
Ljudi koji idu na utakmice Holandije su običan svet kojeg uglavnom ne zanima klubski fudbal. Za njih je isti događaj odlazak na utakmicu ili u luna park odnosno pozorište. Njima je to samo vid zabave, dok su im rezultat i uspeh tima u drugom planu. Pola njih nema veze sa fudbalom. Ne smem ni da zamislim kako bi odreagovali navijači Ajaksa kada bi se na tribini pojavila neka budala obučena u narandžasto sa klompom umesto kape na glavi. Narandžasta boja je tradicionalna boja kraljevske kuće.

Ova priča iako je više navijačka nego fudbalska bila bi nepotpuna da se ne spomene fudbalski klub Ajaks iz Novog Sada. Pre nekoliko godina fudbalski stručnjak i entuzijasta Svetozar Čiča uz pomoć pokojnog Velibora Vasovića (nekada kapitena Ajaksa, Zvezde i Partizana) bio je gost amsterdamskog Ajaksa kada je dobio dozvolu da njihovim imenom nazove svoju školu fudbala. Grb je malo modifikovan a crveno bela boja zadržana. Klub se nekoliko sezona veoma uspešno takmiči u svim mlađim konkurencijama, a od ove na igralištu kod sajma novosadski Ajaks je debitovao i sa seniorskim timom.

U sklopu priprema za evropsko prvenstvo 2000. godine Holanđani su uveli i zakon o ponašanju fudbalskih navijača. Većina članova je prepisana iz sličnog zakona koji funkcioniše na ostrvu već dugi niz godina. Koliko je rigorozan prvi su na svojoj koži osetili baš navijači Ajaksa. Pre dve godine došlo je do manjih incidenata sa policijom na jednom gosotvanju. Nekoliko navijača je bacilo par kamenica u njihovom pravcu, da bi ovi potom energično reagovali i sve ih ugurali nazad u autobus. Svima su uzeti podaci a ubrzo su im stigle i prijave. Svih četrdeset i nešto navijača kažnjeni su sa po godinu dana zabrane odlaska na utakmice, iako je u incidentu učestvovalo svega njih desetak. Zbog sličnog, banalnog incidenta i naš sagovornik je bio udaljen sa tribina, ali na dve godine. Prvo mu je zabranu ulaska na Amsterdam Arenu izrekao klub, a tek nakon pet meseci i fudbalski savez tako da je Imre morao da odsustvuje sa tribina skoro pune dve i po godine.

Oficijelni klub navijača Ajaksa zove se jednostavno Supportersclub Ajax i ima redovnih 75000 šlanova sa šlanskom kartom i uredno plaćenom godišnjom članarinom. Organizuju se odlasci na sva gostovanja. Svaki navijač sam plaća mesto u autobusu i ulaznicu za utakmicu naravno, i nije pravilo da moraš biti član kluba navijača da bi putovao sa njima. Ipak većina F-Side momaka izbegava te autobuse pošto spiskovi putnika često idu na proveru u policiju koji takođe obavezno pretresaju svaki autobus i obično ga prate do samog stadiona.

Tinejdžeri, ali i oni stariji, iz cele Evrope odlaze (ili sanjaju da odu) u Amsterdam gde se prepuštaju čarima noćnog života. Sve vrste lakih i onih drugih opijata kao i žena na izvo'lte, vrhunsko pivo i noćni klubovi samo su neki od razloga zbog kojih se Amsterdam obavezno posećuje. Svaki bar sa nalepnicom marihuane na prozoru nudi bogat asortiman sredstava za '' rađenje ''. Uličnih dilera ima na svakom koraku, dok je i policija tu za svaki slučaj kako bi se sve odvijalo po zakonu! Heineken pivo, koje je odnedavno pod svoj patronat uzalo i Amstel, je uz džin Jenever još jedan od zaštitnih znakova Amsterdama. Umesto ulice crvenih fenjera postoji čitav kvart. Cure svih boja, oblina, težina, od 16 do 66 godina starosti prosto vas uvlače u svoje male radionice gde se to stručno i na brzaka odrađuje. Naravno život u Amsterdamu se ne svodi samo na seks, drogu, noćne klubove i fudbalske huligane već i na pregršt prelepih građevina, mostića, kanala (koje simbolizuje i crveno crna zastava sa tri bela iksa), trgova, restorana...
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

Nice One GAZZA – Paul Gascoigne BY: Igor Todorovic


Problemi sa alkoholom, kilažom i povredama sprečili su jednog od najboljih engleskih "veznjaka" svih vremena da postane fudbaler broj jedan. Paul Gascoigne je tokom dvadeset godina aktivnog bavljenja fudbalom redovno punio novinske stranice, kako zbog brilijantnih partija i golova, tako i zbog čestih ispada i ekscesa na fudbalskom terenu ali i izvan njega. Tragično je da je njegova mentalna slabost uvek izbijala u prvi plan pre fudbalskog umeća. Dok ovo čitate Paul Gascoigne se nalazi u bolnici na severoistoku Engleske gde je primljen početkom januara pošto je kolabirao u svom domu. Prva dijagnoza je bila jaka upala pluća i loša krvna slika, ali je Gazza podvrgnut nizu ispitivanja, između ostalih i testu na sidu čiji se rezultati očekuju svaki dan.
Paul Gascoigne je rođen 27. maja 1967. godine u Gatesheadu, predgrađu Newcastlea. Još kao klinac jurcao je za loptom na terenu lokalnog nižerazrednog kluba. Bio je uvek glavni igrač u timu, ali isto tako i najveće spadalo. Počeo je da trenira sa Newcastleom, a 1982. godine na poziv jednog rođaka otišao je da se oproba u juniorima Ipswicha, koji je tada bio jak prvoligaš na čelu sa slavnim menadžerom Bobbyem Robsonom. Lično je Robsonova reč presudila da se Gazza vrati u Newcastle nakon jednog juniorskog turnira, pošto nije zadovoljio njegov ukus. Ništa čudno, da baš isti taj Bobby Robson, kada je postao selektor reprenzetacije, nije pozvao Gascoignea u nacionalni tim sedam godina kasnije. Gazza se vratio u Newcastle gde je bio najbolji igrač juniorskog tima. U to vreme mlađi igrači su nakon svakog treninga prvog tima ostajali u svlačionici i čistili kopačke starijih fudbalera. Tako je Gazzi "pripala čast" da glanca obuću legendarnog Kevina Keegana. Pošto mu vršnjaci iz škole nisu verovali da baš on brine o Keeganovim kopačkama, Gazza ih je nakon jednog treninga spakovao u torbu i poneo kući kako bi ih pokazao drugarima. Ispao je glavna faca u društvu i sve bi bilo ok, da sutradan Keeganove kopačke nije zaboravio u metrou pošto je žurio da stigne u svlačionicu pre svog idola kako niko ne bi primetio da su kopačke iznošene iz kluba. Gazza je 1984. godine među prvim juniorima Newcastlea priključen prvom timu. Imao je neverovatan osećaj za prostor, lopta mu se prosto lepila za nogu i sve je govorilo da će izrasti u velikog vođu tima. Naredne godine debitovao je na velikoj sceni u crno belom dresu protiv Queens Park Rangersa, a kao kapiten juniroskog tima osvojio je FA kup. Ipak, već tada njegovo ime se sve češće počelo pojavljivati u novinama zbog raznih ispada i budalaština. Početkom 1986. godine na utakmici protiv Birmingham Citya pretukao je na sred terena protivničkog fudbalera Hopkinsa. Naravno, dobio je crveni karton, a kada su ga novinari upitali da objasni svoje ponašanje odgovorio im je: "Morao sam malo da ga naučim pravilima ponašanja. Nije mu ovo Birmingham." Kasnije se pokajao i javno izvinuo Hopkinsu i celokupnoj fudbalskoj javnosti, a pošto mu je to bio prvi incident, kazna suspenzije mu je ublažena. Svega par nedelja kasnije Gazza je uhapšen pošto je bio očevidac saobraćajke a nije se zaustavio da pomogne nastradalom čoveku koji je preminuo u bolnici. Uz to nije imao ni vozaču dozvolu. U sledećoj sezoni Paul Gascoigne se ustalio u prvom timu, ali isto tako i na naslovnim stranicama žute štampe. Svom prijatelju Johnu Brothertonu ugovorio je sastanak sa "svojom dugogodišnjom prijateljicom". Kada je John nakon par dana izlazaka počeo da se zabavlja sa tom devojkom doživeo je šok saznavši da je "ona" ustvari "on". Naravno Gazza je znao da mu je "prijateljica" transvestit. Ubrzo zatim usledio je još jedan crnjak u Gazzinoj režiji. Klupski saigrač Tonny Cunnigham organizovao je proslavu rođendana u jednom prestižnom noćnom klubu. Gascoigne mu je kao poklon uplatio deset tretmana u solarijumu. Ništa neobično da Tonny nije bio crnac. Iz dana provedenih u dresu Newcastlea čuvena je fotografija sa utakmice protiv Wimbledonea, na kojoj je Gazza napravio bolnu grimasu pošto ga je protivnički igrač Vinnie Jones (vidi CKM broj 14) maznuo za muda. Nakon utakmice Gascoigne mu je u svlačionicu poslao ružu, a za uzvrat od Vinniea je dobio četku za ribanje WC šolje. Po završetku sezone 1987/88. Paul Gascoigne je bio najtraženiji fudbaler na ostrvu a njegov odlazak iz Newcastlea bio je gotova stvar. Menadžer "crvenih đavola" Alex Ferguson ga je želeo u svom timu, ali je Gazza otišao u London i za velikih dva miliona funti potpisao ugovor sa Tottenhamom. "Ferguson je legenda, ali su u to vreme Spursi bili jači i organizovaniji klub od Uniteda, a njihov trener Terry Venables bio je najbolji trener na ostrvu. Svakom igraču je bio san da ga on trenira. Kasnije sam po povratku iz Italije na ostrvo, ponovo mogao da potpišem za Manchester United, ali se pojavila ponuda Glasgow Rangersa koju nisam mogao da odbijem", objasnio je u svojoj autobiografiji Gascoigne. Iste jeseni debitovao je i u dresu reprenzetacije u meču protiv Danske. Forma mu je bila u usponu, a sa Tottenhamom je uspeo da osvoji prvi veliki trofej. U finalu FA kupa 1991. godine Gazza je podigao pobednički pehar nakon pobede nad Nottingham Forestom, iako je teren napustio ranije zbog povrede. Na zagrevanju pred jednu utakmicu navijač Tottenhama ga je pitao da mu posle utakmice pokloni dres. Gascoigne je bez razmišljanja skinuo dres sa sebe i odmah mu ga dao. Trener se našao u čudu pošto mu je glavni igrač ostao bez dresa samo dva minuta pre početka meča. Najbrža varijanta da se dođe do novog Gazzinog dresa bila je da se isti pozajmi iz klupskog šopa. Reprenzetacija Engleske je bila nadomak velikog uspeha na svetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, ali je u polufinalu poražena od Nemaca. Gascoigne je kupio naciju suzama, a odmah po završetku prvenstva na adresu Tottenhama stigla je ponuda rimskog Lazia. Odlazak u Rim je prolongiran pošto se Gazza prvi put u karijeri suočio sa ozbiljnom povredom, prelomom noge. Paul Gascoigne je u leto 1992. ipak potpisao za Lazio za sumu od pet i po miliona funti. Po dolasku na rimski aerodrom čekala ga je čitava svita novinara, a on je osim prvog intervjua uspeo da mazne stjuardesu za zadnjicu. Debitovao je u Laziovom dresu u prijateljskoj utakmici protiv svog bivšeg kluba iz Londona. Postigao je vodeći gol u pobedi Lazia od 3-0 i u 66. minutu napustio teren uz ovacije sa tribina. Bila je to najava njegovog velikog povratka nakon šesnaest meseci odsustvovanja sa terena zbog povrede. Gazza je postao miljenik najvatrenijih Laziovih navijača a često je odlazio i na navijačke sastanke. Na jednom takvom sastanku uoči derbija protiv Rome, sam je napravio zastavu na kojoj je pisalo "C'mon guys". Ta zastava danas ukrašava zid Laziove prodavnice suvenira. Ipak Gazza je u Rimu imao više problema nego što je iko očekivao, a zbog brojnih povreda za tri sezone odigrao je samo četrdesetak utakmica. 1993. godina bila je kobna. Prvo je jednoj novinarskoj ekipi podrignuo u mikrofon pred kamerama, za šta je kažnjen od strane kluba sa 9.000 funti. Svega par dana kasnije udario je jednog paparaca koji je pokušao da ga uslika dok se španskim trgom šetao sa budućom suprugom Sheryl. Priveden je u policiju, ali je na urgiranje čelnika kluba ubrzo pušten. Sukobi sa italijanskim novinarima nastavljeni su već idućeg meseca kada je Gascoigne prebio dvojicu u jednom baru u centru Rima. Ponovo je imao problema sa polcijom, ali je dobio uslovnu kaznu. U martu 1993. njegov saigrač, tada još omladinac Alessandro Nesta, slomio mu je nogu na treningu. Usledila je nova duža pauza za Gazzu, koji je po oporavku odigrao još jednu polusezonu za Lazio kada je odlučio da se vrati nazad na ostrvo. 1995. godine potpisao je ugovor sa škotskim Rangersom za koji će veoma uspešno igrati pune tri sezone. Iste godine se i venčao sa dugogodišnjom devojkom, manekenkom Sheryl i mnogi su mislili da se Gazza konačno smirio. Sa svojim novim timom osvojio je dve titule i potpuno spreman dočekao evropsko prvenstvo koje se održavalo baš u Engleskoj. U junu 1996. na utakmici protiv Škotske Gascoigne je postigao fenomenalan gol, koji je kasnije proglašen najlepšim golom u istoriji Wembley stadiona. Tokom evropskog prvenstva, Gazza je ponovo dospeo na naslovne strane novina pošto je na utakmici protiv Španije za vreme intoniranja španske himne vezivao kopačke, zviždao i bekeljio se. Sa saigračem iz reprenzetacije Stuartom Pearceom, uz dozvolu selektora, otvorio je veliki koncert Sex Pistolsa u Londonu, a krajem godine proglašen je najnekulturnijim sportistom godine. Poraz od Nemačke u polufinalu evropskog prvenstva uticao je na Gazzu veoma depresivno, i od te godine njegova karijera kreće silaznom putanjom. Sve više je viđan pijan po pabovima i noćnim klubovima. U martu 1997. iz čista mira je ošamario jednu ženu koja je prišla da se javi njegovom prijatelju, voditelju sa Sky Newsa. Incident se dogodio svega četiri dana pošto ga je italijanski sud osudio na tri godine zatvora uslovno zbog napada na novinare iz vremena dok je igrao za Lazio. Na derbiju protiv Celtica Gazza je ponovio incident iz 1995. kada je pred navijačima katolika imitirao sviranje frule (vidi CKM broj 9). Rangers se javno izvinuo Celticu zbog "nepromišljenog i bednog" gesta svog igrača kojeg je kaznio sa oduzimanjem jedne nedeljne plate. Iste godine Sheryl podnosi papire za razvod braka pošto ju je muž prebio pred brojnim svedocima tokom snimanja fotografija za neku reklamu. U maju 1998. Paul Gascoigne je odigrao poslednju utakmicu u dresu reprenzetacije. Selektor Glen Hoddle je nameravao da ga pozove na pripreme za svetsko prvenstvo u Francuskoj par meseci kasnije, ali je samo dan pre objavljivanja spiska reprenzetativaca u novinama izašla Gazzina slika kako u gluvo doba noći mrtav pijan jede kebab u nekom restoranu u Londonu, što je Hoddleu bilo dovoljno da definitivno digne ruke od njega.
Gascoigne je napustio Škotsku i potpisao za Middlesbrough, ali je jesenji deo sezone više proveo na klinici za odvikavanje od alkohola nego na terenu. Iz perioda u dresu Boroa najviše će se pamtiti Gazzina dva ispada. Prvo je uspeo da slupa klupski autobus, pošto je seo umesto vozača za volan, nagazio na gas i zakucao bus u zid stadiona, da bi nakon par nedelja posle treninga uleteo potpuno go u klupski restoran da poruči klopu. Tačnije, imao je na sebi samo štucne. Na meču protiv Aston Ville slomio je ruku, da bi se potom preselio u Everton, ali je i tamo za dve sezone odigrao svega četrdesetak utakmica. 2002. godine pojavio se u ulozi stručnog konsultanta ITV-a, komentarišući mečeve sa svetskog prvenstva. Kratko je nosio dres drugoligaša Burnleya, a zatim je potpisao ugovor sa jednim kineskim drugoligašem. Iz Azije je, zbog epidemije sarsa, pobegao nakon odigrane svega četiri utakmice. Prošle godine prihvatio je posao igrača/menadžera engleskog četvrtoligaša Boston Uniteda, ali je na fudbalskom terenu poslednji put viđen u septembru mesecu. Od tada, zbog viška kilograma i lošeg zdravstvenog stanja, više ne igra fudbal. Iako Paul Gascoigne zvanično nije rekao zbogom fudbalu, malo je onih koji veruju da tridesetsedmogodišnji fudbaler, kada i ako izađe iz bolnice, može da se vrati na teren.

Dok je zbog povrede odsustvovao sa terena tokom 1991. na pitanje jedne novinarke koje je nacionalnosti, Gazza je odgovorio: "Church Of England".

Pun sat nakon završetka jedne utakmice koju je Engleska igrala na Wembleyu, Paul Gascoigne je viđen u pabu nedaleko od stadiona kako blatnjav i u kompletnoj opremi sa drugarima i ostalim navijačima pije pivo.

Na jednom treningu reprenzetacije tadašnji selektor Bobby Robson mu je rekao da je "lud k'o četka". Gazza se na sutrašnjem treningu pojavio sa četkom zadenutom u štucnu.

Gascoigne je voleo da komunicira sa sudijama na terenu, a često je znao i da se našali na njihov račun. Dok je igrao za Rangers, na utakmici protiv Hiberniana, sudiji su ispali kartoni iz džepa. Gazza ih je podigao i pokazao sudiji crveni karton. Drugom prilikom jedan sudija je visoko podigao ruku signalizirajući faul. Gazza mu je pritrčao i pomirisao ga ispod pazuha.

"U drugom poluvremenu izgledao je kao pinta Guiness piva koja trčkara po terenu", izjavio je Gascoigne za Paul Incea, (saigrača iz reprenzetacije, inače crnca) koji je zbog povrede drugo poluvreme meča protiv Italije 1998. igrao sa zavojem na glavi.

Kada su ga norveški novinari pred važnu utakmicu dve reprenzetacije upitali da uputi poruku protivniku, Gazza je odgovio kratko: "Fuck Off Norway!"

Lokalnom klubu iz kraja u kojem je rođen, Gatesheadu poklonio je 2001. godine desethiljada funti i javno apelovao preko medija da se klubu pomogne kako bi se izbavio iz dugova i spasao bankrota.

Kada je potpisao za Everton, u leto 2002. gazda najelitnijeg lokalnog noćnog kluba, inače navijač Evertona, zabranio mu je ulazak pošto nije želeo da Gazza svoju snagu troši u njegovom klubu umesto na terenu.

Tokom turneje Engleske reprenzetacije na Novom Zelandu, Gascoigne se šokirao kada mu je u hotelu za doručak poslužen obrok bez slanine: "Zar je moguće da pored ovoliko stoke vi nemate jebenu slaninu!?", ljutito je pitao konobara.

Za vreme utakmice mladih selekcija Moldavije i Engleske Gazza je na tribinama iskoristio nepažnju Paul Incea i svukao mu gaće. Sve sutrašnje novine objavile su sliku obnažene Inceove zadnjice.


KARIJERA

Newcastle United 1984-1988. 107 nastupa, 25 golova
Tottenham Hotspur 1988-1992. 112 nastupa, 33 gola
Lazio 1992-1995. 47 nastupa, 6 golova
Glasgow Rangers 1995-1998. 104 nastupa, 39 golova
Middlesbrough 1998-2000. 48 nastupa, 4 gola
Everton 2000-2002. 38 nastupa, 1 gol
Burnley 2002. 6 nastupa
Gansu Tianma 2003. 4 nastupa, 2 gola
Boston United 2004. 5 nastupa
reprenzetacija Engleske 1988-1998. 57 nastupa, 10 golova
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

kasha casuals

Post by kasha casuals »

Al ti brzo kucas.... :lol:

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

gruppo daktilografi...Image
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
BG Gambo
alkoholni obrok
Posts: 3774
Joined: Sat Oct 01, 2005 9:42 pm
Location: small part of Belgrade
Contact:

Post by BG Gambo »

Buzo sporije malo ne mogu sve da stignem da procitam, kad je sve brzo kucano
Potrcao je u susret tramvaju. Tramvaj ga nije prepoznao.

http://www.slobodanavijacima.com/wp-con ... 511872.jpg

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

B R A V E H E A R T S

Utakmica koja je otvorila svetsko prvenstvo u fudbalu 1998. godine u Parizu igrana je između branioca titule Brazila i autsajdera Škotske. Naravno Ronaldo i drugari su slavili ali će se meč ipak više pamtiti po sjajnoj atmosferi koju su stvorili navijači u kiltovima, poznati pod imenom ''Tartan Army'', predvođeni Sean Conneryem i Rod Stewartom. Tih mesec dana koliko je trajalo prvenstvo škotski navijači su bukvalo preplavili gradove širom Francuske. Za razliku od svojih južnih komšija Engleza, nisu izazvali ni najmanji incident a jedini problemi bi nastajali u kasnim večernjim časovima kada su gazde lokala i barova muku mučile kako da pijane ali miroljubive Škote pošalju na spavanje. Ostaje zabeleženo da je u gradovima poput Sent Etjena i Bordoa za vreme boravka škotskih navijača popijeno više piva i drugog alkoholnog pića nego u toku cele godine. Na svakom stadionu dobili su više aplauza ostale publike nego sami fudbaleri Škotske. Po završetku prvenstva Fifa ih je proglasila najboljim navijačima. Škotska reprenzetacija nikada nije postigla neki zapažen uspeh na evropskim i svetskim takmičenjima, a ni situacija u nacionalnoj ligi nije mnogo sjajnija. Celtic i Rangers samouvereno vladaju severom Britanije, dok se ostali klubovi eventualno dokopaju nekog kupa. Takođe njihovi izleti u Evropu završavaju se obično već u pretkolima, a najveći uspeh neračunajući dva trofeja glazgovskih giganata postigao je Aberdeen još 1983. osvojivši kup pobednika kupova i Dundee United koji je stigao do finala kupa Uefa četiri godine kasnije. Ipak navijači ova dva tima uz fanove Heartsa, Motherwella, Hiberniana... imaju najveće zasluge što se i za škotske huligane čulo širom Evrope.
Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka incidenti u Škotskoj bili su vezani uglavnom za duele Celtica i Rangersa. Navijači ova dva kluba koristili su svaku priliku kada su njihovi timovi igrali prijateljske i kup mečeve u Engleskoj da se u hordama spuste u komšiluk i ostave za sobom krš i lom. Početkom sedamdesetih Rangers je igrao na Old Traffordu sa Manchesterom, a navijači protestanata mogu se pohvaliti da su jedni od retkih kojima je u to vreme pošlo za rukom da zauzmu kop ozloglašenih domaćih fanova, što nisu uspevale ni mnogo jače huliganske ekipe iz Engleske. 1977. godine prijateljska utakmica između Aston Ville i Rangersa bila je sve samo ne prijateljska. Škota je bilo skoro deset hiljada koji su se bez puno ustezanja zaleteli na domaću Holte End tribine. Tukao se ceo stadion, a u jednom momentu utakmica je bila prekinuta dok se povređenim navijačima pomoć ukazivala po celom terenu. Prekid je trajao skoro sat vremena, a preko sto navijača oba tima zatražilo je lekarsku pomoć. Na utakmici između engleskog Burnleya i Celtica scenario je bio gotovo identičan. Gostujući navijači lomili su šiljke sa metalne ograde i njima tokom celog prvog poluvremena gađali Barnleyeve fanove. Kada im je ponestalo municije srušili su ogradu i krenuli u direktan obračun sa Englezima. Reprenzetacije Engleske i Škotske još od davne 1872. godine sastajale su se dva puta godišnje i u prijateljskim mečevima odmeravali snage. Ta tradicija prekinuta je 1989. nakon neviđenih nereda koji su izbili na ulicama Glasgowa, a potom i na stadionu. Tokom sedamdesetih škotski navijači su živeli za gostovanja u Londonu. U više navrata dolazilo ih je i po sedamdeset hiljada. Provodili bi u Londonu ceo vikend i tu se napijali i pustošili pabove i prodavnice po centru i West Endu. Incidenata je bilo toliko da se nisu mogli izbrojati. Nakon utakmice ni ostali engelski gradovi i sela na putu od Londona do Škotske nisu bili spašeni od invazije pijanih i nasilnih Škota. Najveći incident ipak zabeležen je 1977. kada je trideset hiljada navijača u kiltovima preplavilo teren Wembleya. Pocepali su mreže na golovima, polomili prečke i razrovali svu travu, a u zatvoru ih je završilo ''samo'' dvestaosamdesetdevet. Ipak šenlučenje Škota po Londonu nije moglo večno da traje, pa su se 1981. godine huligani londonskih klubova Chelsea, West Ham, Arsenal, Spurs udružili i priredili gorštacima nezaboravan ispraćaj. Devedeset navijača u suknjicama je zadobilo povrede, nekoliko ih je izbodeno, a policija je uhapsila preko stotinu Engleza. Sedamdesetih godina klub iz Edinburgha Heart Of Midlothian, ili skraćeno Hearts imao je navijače kojih su se svi plašili. Razgovarali smo sa četrdesetosmogodišnjim Mikeom, Englezom osnivačem Heartsovog fan kluba u Manchesetru:
# Većina engleskih navijača simpatiše i neki tim iz Škotske i obrnuto. To se posebno odnosi na navijače engleskih klubova čiji timovi retko igraju u Evropi, pa sa svojim škotskim favoritom odlaze na evropska gostovanja. Ja sam navijač Boltona, a Hearts je moj drugi tim. 1974. godine dvojica momaka sa kojima sam radio navijali su za Hearts. Pred početak fudbalske sezone Hearts je izvukao engleski Oldham u Texaco kupu (takmičenje u kojem su igrali engleski timovi koji se nisu kvalifikovali za evropske kupove i jednak broj škotskih ekipa). Naša kancelarija nalazila se nedaleko od Oldhamovog stadiona, pa je većina kolega sa posla logično navijala za Oldham Athletic. Dogovorili smo se da svi zajedno odemo na utakmicu. Ušli smo na domaću tribinu i našli se u čudu. Preko pet hiljada navijača Heartsa isteralo je Oldhamovce i zauzelo im kop. To je bio šok za sve, a vest o invaziji Škota brzo se pročula i po Manchesteru koji je udaljen od Oldhama svega 20-tak kilometara, pa je veliki broj navijača Citya i Uniteda već prvim vozom pohrlio u Oldham kao ispomoć. Hearts je ipak tog dana bio nedodirljiv. Rušili su sve pred sobom i jurili Engleze po celom gradu. Tog dana Hearts mi je osvojio srce.
Kada si počeo redovno da pratiš Hearts?
# Ta utakmica protiv Oldhama je bila prva na kojoj sam gledao Hearts. Zbog obaveza na poslu nisam mogao redovno da putujem u Edinburgh pa sam sporadično odlazio u Škotsku i druge gradove Engleske gde je moj tim gostovao. Krajem sedamdesetih igrali smo u Newcastleu. Izbila je velika tuča na domaćoj tribini Gallowgate, ali moram da priznam da se taj put nismo proslavili, iako navijači Newcastlea nisu uspeli da nas izbace napolje. Većinu navijača Heartsa tih godina činili su pankeri i skinhedi. Mislim da ih toliko nije bilo ni na jednom drugom stadionu. Utakmica protiv Middlesbrougha bila je mirna ali su zato veliki neredi izbili na ulicama grada i glavnoj železničkoj stanici. Početkom osamdesetih sve češće sam odlazio na Heartsove utakmice. U maju 1982. igrali smo odlučujuću utakmicu za povratak u Premijer ligu u gostima protiv Dunfermlinea. Na stadionu je bilo deset hiljada navijača od čega su više od pola činili Heartsovi. Policija je imala pune ruke posla. Kada je domaći tim poveo pred kraj poluvremena stvari su izmakle kontroli. Heartsovi huligani srušili su ogradu i napali policiju i domaće fanove. Igrači su se pojavili na početak drugog poluvremena tek nakon četrdeset minuta kada je policija konačno uspela da smiri situaciju i gostujuće navijače vrati na svoju tribinu. Hearts je u nastavku uspeo da preokrene rezultat i pobedi 2-1. Pobedonosni gol proslavili su i panduri kojima je laknulo, jer su znali da bi u slučaju poraza Heartsovi divljaci nakon utakmice poravnali ceo grad.
Kada je osnovan klub navijača Heartsa u Manchesteru, i koliko sličnih klubova ima još u Britaniji i širom sveta?
# 1985. godine moj prijatelj Dez Burns i ja osnovali smo Manchester Hearts Supporters Club. Ja sam bio predsednik do 2002. godine kada sam, zbog prezauzetosti na poslu, prepustio mesto jednom malđem navijaču. Pre tri godine imali smo rekordnih 165 članova, dok nas je danas 130. Brojna je i ekipa iz Londona kao i iz Severne Irske. Takođe klubovi navijača Heartsa postoje i u Oslu, Stokholmu, Majorci, Berlinu. Ne treba zaboraviti ni zvanično registrovan fan klub koji je pre nekoliko godina osnovan u Beogradu! Napomenuo bih još da je naš klub navijača iz Manchestera najbolje organizovan. Redovno se ide na svaku utakmicu. Ja sam 1986. godine pokrenuo prvi Heartsov fanzin "Heartbeat" koji je izlazio punih pet godina i koji se prodavao u tiražu od preko hiljadu i po komada. "Heartbeat" je inspirisao i direktno uticao na pokretanje kasnije najtiražnijeg Heartsovog fanzina "No Idle Talk", koji je izlazio punih četrnaest godina prestavši sa radom 2003. Danas izlazi samo jedan fanzin, "Always The Bridesmaid".
Navijači najjućeg rivala Hiberniana su uglavnom katolici iz Edinburgha. Da li je i vaš rivalitet poput glasgowskog zasnovan na verskoj osnovi?
# Ne, ne može se ništa meriti sa mržnjom Celtica i Rangersa. Hibsi jesu katolici a mi protestanti, ali je naš rivalitet uglavnom zasnovan na klupskoj osnovi. Brojne tuče koje su se dešavale i dešavaju se i danas nemaju toliko jaku versku pozadinu, iako je bilo pojedinačnih slučajeva kada smo se mlatili sa njima zato što su katolici. Hearts je neuporedivo popularniji klub u Edinburghu i uvek je imao više navijača od zelenih. Čak i dok smo igrali u drugoj ligi a oni u prvoj naš stadion je bio puniji od njihovog. 1970. godine Hibernian je igrao protiv Rangersa u večernjem terminu, Heartsovi navijači besni zbog poraza od Dundee Uniteda po povratku sa gostovanja upali su na tribinu punu Hibsa i svoj bes iskalili na njima.
Koja će ti sezona ostati zauvek u sećanju i koje bi evropsko gostovanje izdvojio kao najbolje?
Mnogi navijači Heartsa će reći da je naša najbolja sezona 1998. kada smo nakon tridesetšest godina posta osvojili trofej, kup Škotske. Ja ću ipak ceo život pamtiti sezonu 1985/86. Tada smo igrali najlepši fudbal i atmosfera na utakmicama je bila za nezaborav. Hearts nije izgubio čak dvadesetosam utakmica u nizu, ali smo na kraju ostali praznih šaka. Kako se prevnstvo bližilo kraju nekoliko ključnih igrača se povredilo. Za titulu nam je trebao jedan bod u poslednjem kolu na stadionu Dundeea. Dva dana uoči utakmice čak sedmorica igrača dobiju grip, pa je na teren istrčao gotovo rezervni sastav. U slučaju da mi izgubimo 1-0, Celticu je trebala pobeda od pet razlike protiv St. Mirrena. Oni su naravno pobedili sa 6-0, a mi primili dva gola u poslednjih sedam minuta i izgubili titulu. Nakon svega nedelju dana ekipa još u šoku izgubila je i finale kupa od Aberdeena.
Svako evropsko gostovanje je priča za sabe, a ja nisam propustio ni jedno od te godine. Proputovao sam Evropu uzduž i popreko, od Mostara do Taliana. U Bordou prošle godine bilo je fenomenalno. Preko četiri hiljade navijača Heartsa očitalo je lekciju Francuzima iz navijanja i što je najbitnije pobedili smo 1-0
Hearts je prvi u Škotskoj imao huligansku ekipu. Koji incident ćeš uvek pamtiti?
Tokom sedamdesetih godina Hearts je imao najbrojniju i najnasilniju ekipu u Škotskoj. Nije bilo organizacije kao danas. Jednostavno, išli smo na gostovanja i mlatili sve pred sobom. Nismo imali ravne sebi. Gde god su se pojavili Heartsovi huligani su izazivali incidente, a od pesme "Hello, hello we are Gorgie Boys" (naziv Gorgie je po istoimenoj tribini na kojoj su se okupljali najvatreniji navijači Heartsa) protivničkim navijačima se dizala kosa na glavi. U poslednjem kolu u sezoni 1981/82. na našem stadionu igrali smo protiv Motherwella. Nama je za ulazak u Premier ligu trebala pobeda, dok su oni već obezbedili prvo mesto i rezultat im nije značio. Kada je Motherwell poveo na tribinama je nastao haos. Heartsovi navijači su odlepili. Utakmica je nekoliko puta bila prekidana zbog uletanja navijača na teren i gađanja protivničkih igrača i sudija. U jednom momentu gostujući navijači bili su napadnuti sa obe strane. Ne pamtim da je neko dobio slične batine! Narednih petnaest godina izbegavali su da dođu na naš stadion. Svi Motherwellovi autobusi, uključujući i onaj koji je prevozio igrače bili su polupani, a neredi su trajali do kasno u noć. Najužasniji prizor bio je kade je grupa Heartsovih huligana prvo opkolila a potom prevrnula i razbila policajski kombi u kojem je bilo dvanaest prestravljenih pandura. Potom su se neredi preselili na železničku stanicu kada su Heartsovi navijači napali i fanove Hibsa koji su se vraćali sa gostovanja u Glasgowu. Nakon dve, tri sezone svo to nasilje na utakmicama Heartsa odjednom je iz neobjašjivih razloga isčezlo. Osamdesete su potom u potpunosti pripale navijačima Aberdeena, koji su prvi imali casuals ekipu.
Aberdeen je 1980. igrao protiv Liverpoola. U tuči navijača posle utakmice jasno se videla razlika u odevanju dve zaraćene strane. Dok su navijači Aberdeena na sebi imali klupska obeležja, Scouseri (navijači Liverpoola) su bili odeveni drugačije. Dominirali su Burberry šalovi, Pringle puloveri, Lacoste i Fila majice. Škoti su maznuli fazon od navijača Liverpoola i ubrzo se na stadionu Aberdeena pojavila prva casuals ekipa na severu Velike Britanije, "Aberdeen Soccer Casuals" ili skraćeno ASC. Šopovi u Londonu bili su prepuni moderne casual odeće koja se nije mogla kupiti u Škotskoj. Momci iz prve Aberdeenove ekipe bili su česti posetioci britanske prestonice. Kupovali su i krali vredne krpice i njima snabdevali sebe i svoje prijatelje. U to vreme nisu postojali sigurnosni alarmi i kamere u prodavnicama, pa se bez problema u njima operisalo. ASC su ubrzo promovisani u najjaču ekipu na huliganskoj sceni Škotske, koja je brojala i do hiljadu ljudi. Tek dve godine nakon njih casulasi su se pojavili i među Motherwellovim navijačima, koji su sebe nazvali "Motherwell Saturday Service". Tako su osamdesete godine protekle u čestim okršajima Aberdeenovih i Motherwellovih huligana. Jedna od najbrutalnijih tuča odigrala se na Motherwellovom stadionu kada je ASC upao na domaću tribinu i primorao domaće fanove da spas potraže begom na teren. Ubrzo su casualsi zapali za oko policiji i upravama klubova, pa je čak Motherwell izdao zvanično saopštenje po kojem niko od navijača ko je na sebi imao Kappa ili Fila odeću nije mogao na tribinu. Interesantno je da se u to vreme i u Glasgowu pojavila Celticova casulas ekipa "Roman Chatolic Casuals", koja nije dugo trajala pošto su im najvećeg protivnika predstavljali obični navijači Celtica. 1985. Aberdeenov ASC i Motherwellov SSC dobili su brojnu konkurenciju. "Capital City Service" bio je najekstermnija Hibernianova ekipa. Pojavili su se i Rangersov "Inter City Firm", Heartsov "Casual Soccer Firm", St. Mirrenov "Love Street Division" kao i "Utility Crew" koji su bili sačinjeni od huligana oba kluba iz Dundeea. Čak su i mali klubovi imali svoje ekipe, a najbolji primer su Arborathov "Soccer Minority" i Airdriev "Section B", koji iako malobrojni znali su da iznenade i mnogo jače i organizovanije bande od sebe. Tuče su postale sve brutalnije, i nije bilo velike razlike u odnosu na dešavanja u Engleskoj. Aberdeenov fan izboden je u tuči sa Hibsima 1987, a već naredne sezone dug je naplaćen. Škotski huligani ustalili su odlaske na utakmice u Engleskoj gde su kupili fazone i sticali mnoga poznanstva. Tada su engleske ekipe bile izuzetno brojne. Manchester United i Chelsea imali su na svakoj utakmici preko dve hiljade momaka uvek spremnih za akciju. Čak i mali timovi poput Blackpoola bez problema su brojali i po petsto huligana. Najpoznatije huligansko prijateljstvo koje traje već dvadeset godina sklopljeno je između Rangersovog ICF-a i Chelsea Headhuntersa. Aberdeenov ASC se sprijateljio sa Tottenhamovom ekipom, a par godina kasnije i sa Leedsovim Service Crewom, dok je veoma čvrsto prijateljstvo i između huligana Hiberniana i Stoke Citya. Krajem osamdesetih neredi na stadionima u Škotskoj su se proredili. Jedan broj huligana zasitio se svega i jednostavno digao ruke od fudbala, dok su drugi shvatili da šibanje po stadionima nije vredno ležanja u zatvoru, pošto je policija maksimalno postrožila kontrolu i kazne za izgrednike.

"Mislim da je veliki udeo što je casual scena u Škotskoj splasnula imala nadolazeća dance/rave kultura." kaže Dave Low, originalni član Aberdeen Soccer Casulasa i nastavlja: "U periodu između 1988. i 1992. godine mnogim navijačima je bilo zanimljivije da uz ecstacy đuskaju u diskotekama nego da idu na utakmice. Naravno navijački pokret tu nije ugašen, već se sve samo malo primirilo, a ekipe su se prepolovile. Najaktivniji su bili Hibsi, koji su početkom devedesetih imali zapažene uspehe u tučama sa navijačima Aston Ville, Oldhama, Millwalla, kao i fanovima belgijskih klubova Anderleht i Standard sa kojima su igrali u kupu Uefa." Na Daveovu priču nadovezao se njegov prijatelj Stan Thain: " Policija u Škotskoj se ugledala na kolege iz Engleske, pa su oformljene posebne jedinice za borbu protiv fudbalskih huligana. 1994. igrali smo protiv Hibsa u Edinburghu. Panduri su zaustavili naš autobus i svi smo bez razloga završili u stanici. Držali su nas tamo šest sati, a potom nas poslali nazad za Aberdeen. U maju iste godine naša prva ekipa otputovala je u Holandiju na utakmicu reprenzetacije. Udružili smo se sa navijačima Hiberniana i pošteno se pošibali sa Holanđanima u Utrehtu. Pedeset Škota je bilo uhapšeno u tim neredima, a to je bio prvi put da su se na istoj strani našli huligani Aberdeena i Hibsa. Dve godine kasnije na evropskom prvenstvu u Engleskoj dogodila se slična stvar. Huligani nekoliko klubova napravili su ekipu od četristo momaka. Aberdeenovih je bilo najviše, oko stodvadeset. U neredima na Trafalgaru grupa od preko dvesta Škota, uglavnom casualsa, uspela je da probije obruč pandura i napadne pab pun engleksih navijača na Leicester Squeru."

Krajem devedesetih huligani škotskih timova pokrenuli su inicijativu za osnivanje ekipe koja će pratiti reprenzetaciju. Vođe Rangersovih, Hibernianovih i nekih manjih timova okupile su se i oformile Scottish National Firm, SNF. Jedan deo umerenijih Heartsovih huligana im se pridružio. Poziv je stigao i na adresu Aberdeenovih casualsa, ali je usledio negativan odgovor. " Jednostavno nismo mogli na istu stranu sa omraženim neprijateljem. ", kaže Dave Low. " Između nas i SNF je zbog našeg odbijanja da im se priključimo zavladala netrpeljivost, koja je kulminirala pred svetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. Ugovorili smo tuču u Bordou, ali je škotska policija to saznala i sa kolegama iz Francuske i Španije organizovano pratila kretanje škotskih huligana. SNF su odseli u jednom letovalištu u Španiji odakle su trebali da krenu put Bordoa, ali su ih panduri sprečili i vratili nazad za Škotsku." na Daveovu priču ponovo se nadovezuje Stan: " Unutar SNF-a stvari su počele da idu naopako. Navijači Hiberniana zaratili su između sebe. Pojedinci su se okrenuli raznim prljavim poslovima poput tapkanja karata, dilovanja droge... sve je moralao ubrzo da pukne."
U poslednjih nekoliko sezona jedino su se Aberdeen Soccer Casuals održali na sceni. 1997. sukobili su se sa navijačima Rangersa u centru Glasgowa. Neredi na utakmici u Kilmarnocku bili su najžešći u celoj sezoni. Jurnjava sa policijom trajala je čitav dan, a pričinjina je velika materijalna šteta u brojnim pabovima i lokalima u centru grada. U prijateljskoj utakmici sa Evertonom izbilo je nekoliko sukoba između ASC i Scousera. Naknadno je policija uhapsila pedesetak huligana oba tima na osnovu video snimaka. Nereda je bilo i u Sheffieldu, sa navijačima Uniteda, gde su Aberdeenovi momci proveli vikend nakon prijateljske utakmice sa engleksim Rotherhamom. Incidenti sa Rangersovim ICF-om postali su sve učestaliji. U aprilu 2000. nakon tuče u centru Aberdeena uhapšeno je sedamnaest domaćih huligana, a žestoko je bilo i godinu dana kasnije u Glasgowu. Prošle sezone grupa od osamdeset ASC putovala je u London da bi zajedno sa prijateljima, navijačima Tottenhama, učestvovala u okršaju sa West Hamom. Početkom 2002. godine na utakmici između Rangersa i Aberdeena koju je televizija direktno prenosila, domaći navijači gađali su novčićima povređnog fudbalera protivničke ekipe. Tada je sa suprotne tribine na teren utrčala Aberdeenova ekipa i zaletela se prema Rangersovom sektoru. Policija ih je sve pohapsila, a oko tog incidenta podigla se velika prašina. Tih dana su se sukobili i navijači Heartsa i Celtica odnosno nižerazrednih klubova Ayr Uniteda i Airdriea, što je javnost osudila." Ova sezona je prilično mirna, pošto su jednom broju naših momaka stigli sudski pozivi za neke ranije incidente. Ipak primetno je da se nakon par godina zatišja sve veći broj casualsa okuplja i reaktivira i u drugim ekipama, tako da neće biti iznenađenje ako sve uskoro ponovo eksplodira." završavaju svoju priču Dave Low i Stan Thain.

Situacija u fudbalskim klubovima Dundee i Dundee United nije ni malo vesela. Oba kluba su u dubokoj finansijskoj krizi, pa se čak prošle godine pojavio predlog o fuzionisanju dva tima. Ipak, najvatreniji navijači oba kluba izričito su se usprotivili tom predlogu. "Istina je da utakmice oba tima posmatra po pet-šest, maksimalno deset hiljada gledalaca, ali to nije znak da odmah treba zaboraviti i ugasiti tradiciju i rivalitet.", kaže navijač Dundee Uniteda Alan Dalziel, novinar. "I dalje ima i onih ekstremnih navijača koji zbog vere ne bi pristali da se mešaju. Ipak verska netrpeljivost se ovde gotovo i ne oseti. Oko Dundeea su se u prošlosti okupljali protestanti, dok je United važio za katolički klub. Mnogima je bilo čudno kako to da katolici nose narandžaste dresove, ali treba napraviti razliku između protestanske Orange boje i Dundee Unitedove Tangerine narandžaste nijanse (od prilike kao i razlika između crnogorske plavetne i srpske plave, prim.aut.). Jedino što je zajedničko za oba tima su huligani kojih nema mnogo i koji moraju da se ujedine kada u grad dolaze Aberdeen, Hibernian, Motherwell ili Rangers."objašnjava Alan i za kraj dodaje: "Meni je reprenzetacija na prvom mestu. Ne zanimaju me huliganske aktivnosti. Mislim da je čast biti u koloni od nekoliko desetina hiljada "Tartan Army-a" dok se maršira gradovima evropskih metropola."

Finansijska situacija tamna je i u fudbalskom klubu Hearts, koji je zbog duga od sedamnaest miliona funti prinuđen da na kraju ove sezone proda svoj stadion Tynecastle, na kojem igra još od daleke 1886. godine. Klub će svoje utakmice kao domaćin igrati na obližnjem ragbi stadionu Murrayfield, koji ima kapacitet od skoro sedamdeset hiljada i koji je proglašen najboljim stadionom u Škotskoj. Dobra atmosfera sa Tynecastlea će tako nestati, pošto će se deset hiljada navijača, koliko je trenutno Heartsov prosek, izgubiti na ogromnom stadionu, ali će klub zaraditi na utakmicama protiv Celtica i Rangersa tako što će gostujućim navijačima dati po trideset hiljada ulaznica, a zanimljivo će biti i u gradskom derbiju protiv Hibsa na kojem već dugo nije bilo više od petnaest hiljada navijača.

Škotska reprenzetacija svoje domaće utakmice igra na čuvenom stadionu Hampden Park u Glasgowu, koji je prošle godine proslavio stogodišnjicu. Do pre par godina veliki stadion je pripadao malom klubu Queens Parku, ali ga je fudbalska asocijacija Škotske renovirala i otkupila, ostavivši pravo prvom vlasniku da svoje prvenstvene mečeve igra na njemu. Zanimljivo je reći da je za vreme renoviranja stadiona reprenzetacija svoje utakmice igrala na stadionima Celltica i Rangersa, ali je atmosfera na tim mečevima bila veoma čudna. Naime, na Ibroxu su se uglavnom okupljali navijači Rangersa i pri tom pozdravljali samo igrače koji su igrali ili igraju za protestante, a ostalima zviždali. Na Celtic Parku situacija je bila razumljivo obrnuta.
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

User avatar
Booze Brothers
glavni internet kezualac Srbije...
Posts: 36044
Joined: Wed Sep 07, 2005 3:40 pm
Location: Singidunum 44°48'51.26"N / 20°29'52.15"E
Contact:

Post by Booze Brothers »

Maradona "El Pibe de Oro"(zlatni dečko)

"Zato što sam živ, treba da zahvalim dvojici bradonja, Bogu i Fidelu Kastru!", izjavio je nedavno slavni argentinski fudbaler nakon što je skinut sa aparata u bolnici u Buenos Airesu, u koju je hitno dovežen zbog problema sa srcem i pritiskom. Potom je vraćen na psihijatriju gde se pod budnim okom čitavog tima lekara leči od bolesti zavisnosti. Početkom septembra Dijego Armando Maradona dobio je sudsku dozvolu da može da napusti Argentinu i vrati se na Kubu ali pod uslovom da bude pod nadzorom nekog od članova najuže familije. Pre toga, u aprilu ove godine Maradona je više od nedelju dana ležao u bolnici priključen na aparate za disanje. Preko sto kila težine na svega metar i šezdeset i nešto visine uz dvadeset godina konzumiranja alkohola, kokaina i masne hrane došli su mu glave. Navijači su okupirali bolnicu, razapeli transparente, navijali, mnogi čak i kampovali ispred kako bi pružili podršku svom heroju u najvažnijoj utakmici života, da preživi. U jednom momentu obratili su im se Maradonini roditelji i bivša supruga moleći ih da ne stvaraju buku i da se raziđu pošto je Dijegu bio potreban mir. Maradonino stanje je danas daleko od stabilnog a o bavljenju fudbalom i bilo kojim drugim sportom ne sme ni da razmišlja. "Njegovo srce ne bi izdržalo ni najmanji napor. Sumnjam da bi uspeo da pretrči sto metara", izjavio je jedan od doktora koji se brinu o zdravlju slavnog Argentinca, po mnogima najboljeg fudbalera svih vremena na planeti, iako je ta titula zvanično pripala Brazilcu Peleu.
Dijego Armando Maradona, rođen je 30.10.1960. godine u Lanusu, Vilja Fjoritu, siromašnom predgrađu Buenos Airesa. Odrastao je u kući sa roditeljima i sedmoro braće i sestara. Kada je imao tri godine Dijego je od strica dobio kožnu loptu na poklon, od koje se više neće razdvajati. Po čitav dan je jurcao za njom oko kuće. U školu je išao jer je, valjda moralo tako, a i kako sam kaže u svojoj autobiografiji "da bi ispoštovao roditelje". Njegov školski drugar Goja koji je već trenirao fudbal, dobio je zadatak od svog trenera da dovede drugare na probu u klub. Tako je i Dijego, polovinom 1969. godine, otišao na prvi trening u fudbalski klub Argentinos Juniors. Kada ga je trener video, nasmejao se i pitao ga da li stvarno ima punih devet godina, pošto mu je onako patuljast izgledao bar dve mlađi. U kraju u kojem je živeo Maradona većina klinaca se zbog blizine dva kluba uglavnom opredeljivala za Independijente ili River Platu. Dijego je više simpatisao ove prve. Za River i da je hteo nije smeo da navija od oca koji je bio ljuti fan rivalskog kluba Boca Juniors. Uporno je trenirao sa Argentinos Juniorsima, tačnije sa njihovim juniorskim timom Seboljitasom, a kada je napunio šesnaest godina šuškalo se da će ga angažovati Independijente, pošto je bio ubedljivo najbolji igrač i strelac u celom kraju. Kada bi se računali i svi golovi koje je Maradona postigao za Seboljitase, sigurno bi prestigao i Pelea. Bio je veliki talenat tako da je u seniorskoj konkurenciji debitovao sa nepunih šesnaest godina u meču Argentinos Juniors-Talleres. Bilo je to deset dana pred njegov rođendan 1976. godine, a na teren je ušao dvadesetak minuta pred kraj meča sa brojem šesnaest na leđima. U novembru iste godine postigao je i prvi gol u pobedi protiv San Lorenza. Maradona je bio pravo osveženje na fudbalskim terenima Argentine. Dribling mu je bio najjači adut, a često je postizao i golove. U februaru 1977. pozvan je u reprenzetaciju za utakmicu protiv Mađarske, na "Bombonjeri", stadionu Boca Juniorsa. Kada ga je nakon vođstva od 3-0 selektor Menoti poslao na zagrevanje ceo stadion je eksplodirao i počeo da skandira njegovo ime. Sa tribina su ga bodrili i roditelji kao i čitav kraj u kojem je odrastao. Novinari su nakon te prve utakmice u nacionalnom dresu pisali samo hvalospeve. "Umesto da sluša bajke ovaj mališa sluša ovacije sa tribina", pisalo je u najtiražnijem sportskom listu. Naredne godine usledilo je prvo razočaranje za mladog Dijega i celokupnu fudbalsku javnost. Menoti je Maradonu izostavio sa spiska za svetsko prvenstvo, koje se održavalo baš u Argentini, što mu ovaj nikada nije oprostio. Ipak ta nepravda nije pokolebala Maradonu koji je već 1979. predvodio omladinsku selekciju na svetskom prvenstvu u Japanu i sa njom osvojio titulu. Proglašen je najboljim igračem turnira kao i najboljim mladim fudbalerom na svetu. Dva najpopularnija argentinska kluba River Plata i Boca Juniors izneli su u javnost svoje ponude. Bogatiji River je nudio više novca, ali se Maradona nije puno dvoumio već je pristupio Boca Juniorsima, klubu za koji je navijala cela njegova familija. "Sine, razmišljao sam kako bi bilo divno da zaigraš za žuto plave na "Bombonjeri", a mi sa rodbinom i prijateljima navijamo za tebe!", rekao mu je otac. I to je verovatno presudilo. U februaru 1981. godine Maradona je na prepunom stadionu zaigrao za Boca Juniors protiv Talleresa, a navijači su punih sat vremena nakon veličanstvene pobede od 4-1 skandirali ime dvostrukog strelca i novog idola Dijega Armanda Maradone. Osvojena je titula te sezone ali je klub sve više tonuo u dugove. Zbog fouklandskog rata finansijska kriza je zahvatila celu zemlju, pa tako i fudbal. Boca je u junu 1982. godine bila prinuđena da proda najbolje igrače kako bi preživela. Nakon svetskog prvenstva u Španiji Maradona se više nije vraćao u Argentinu. Najveću sumu ponudila je Barcelona, tada ogromnih osam miliona dolara, i ubrzo je došlo i do rekordnog transfera. Barca je bila veliki klub, a Maradona je doveden kako bi se prekinula dominacija madridskog Reala. U Barceloni su tada igrali još i Nemac Šuster, Alonso, Karasko tako da se Maradona brzo uklopio u novo društvo i postao gazda na terenu. Nakon svega par meseci provedenih u prstonici Katalonije zadesio ga je veliki peh. Oboleo je od žutice što ga je udaljilo sa terena nekoliko meseci. Uspeo je da se oporavi brže nego što lekari predviđali ali se tada suočio sa najtežom povredom u karijeri. Na utakmici protiv Atletika iz Bilbaoa, u septembru 1983. godine na njega je s' leđa startovao Goicoechea i polomio mu stopalo leve noge. Za samo godinu dana Maradona je bio prinuđen da pauzira, prvo zbog bolesti, pa potom zbog povrede više od deset meseci. Vratio se na teren pred kraj sezone i zaigrao u finalu kupa baš protiv Atletika. Rešio je da se osveti Goicoechei, pa mu je uzvratio grubim faulom i tako zaradio crveni karton. Narednog dana španska fudbalska javnost je bila užasnuta njegovim postupkom. Izrečena mu je kazna zabrane igranja u trajnju od tri meseca. Novinari su ga uzeli na zub, pa su počeli da pišu sve i svašta. Maradona se nije ustručavao da im uzvrati kad god je imao prilike. Barcelona nije imala izbora, morala je da ga se reši. Pojavile se se priče o njegovom odlasku u Juventus i Inter, jedno vreme je bio aktuelan i engleski Šefild, ali je on na inenađenje mnogih otišao u "maleni" Napoli, klub bez trofeja sa juga Italije. Juventus je nudio više novca, ali je Maradona bio uvređen izjavom Bonipertija, predsednika crno belih koji je jednom prilikom rekao da fudbaler takve fizičke građe ne može daleko da dogura, pa je u junu 1984. godine potpisao za Napoli. To je bio prelomni trenutak u njegovoj karijeri. Na potpisivanju ugovora i predstavljanju tima za novu sezonu na stadionu San Paolo okupilo se 80.000 navijača Napolija koji su došli da pozdrave Maradonu. Obratio im se na italijanskom rečima: "Dobro veče Napolitanci, srećan sam što sam sa vama..." i šutnuo loptu ka krcatim tribinama. Navijači su potpuno odlepili, bili su u delirijumu. Na pres konferenciji novinarima je te večeri izjavio: "Želim da postanem idol siromašnih dečaka Napulja, jer su isti onakvi kakav sam i ja bio dok sam kao klinac živeo u predgrađu Buenos Airesa."
Maradona o Napoliju nije znao ništa dok nije postao njegov član. Tek tada je saznao da se klub tri godine grčevito borio za opstanak, i da je daleko od evropskih i šampionskih ambicija. Ipak, ono što mu se svidelo bili su navijači kao i atmosfera koja je vladala u gradu. Napulj je bio tipičan grad sa juga Italije, uvek u senci bogatih gradova sa severa poput Milana, Torina, Bolonje... Tako je i odnos fudbalskih klubova i navijača sa severa prema Napoliju bio pun omalovažavanja. Jednostavno Napoli i Napulj su smatrani nižom klasom. Najbolji primer za to bilo je gostovanje Napolija u Veroni kada su domaći navijači istakli poruku upućenu gostima sa juga: "Dobrodošli u Italiju". Izlazak Maradone i momaka u svetlo plavim dresovima na teren tifozi Verone propratili su skandiranjem "operite se, operite se!" Napoliju je u toj prvoj sezoni sa Maradonom za dva boda izmakao plasman u kup Uefa, da bi već naredna godina bila mnogo uspešnija u kojoj je Napoli, pobedio veliki Juventus, zauzeo treće mesto i izborio izlazak u Evropu. U gradu je vladala euforija. Živelo se od utakmice do utakmice, a zanimljivo je da je i lokalna mafija pratila dešavanja u fudbalu i davala punu podršku Maradoni i njegovim saigračima. Došla je na red i legendarna sezona 1986/87. uoči koje je Argentina predvođena Maradonom, Valdanom i Buruchagom osvojila svetsko prvenstvo u Meksiku. Sa tog prvenstva najviše će se pamtiti meč između Argentine i Engleske na kojem je Maradona dao oba gola u pobedi svoje ekipe od 2-1. Prvi je postigao rukom, što ni jedan od sudija nije video, dok je drugi bio pravo remek delo, kada je uspeo da predribla šestoricu Engleza i golmana Shiltona. Kasnije je izjavio da je to bila "božija ruka". Napoli se tog leta pojačao, došao je golman Garea iz Verone, kao i Carnevale. Pre njih su stigli Bruno Giordano i Alessandro Renica. Pred razigranim Napolijem padali su redom Inter, Milan, Torino pa i Juventus predvođen Platinijem. Titula je konačno stigla sa severa na jug Italije. Te godine Napoli je osvojio duplu krunu što je pre njih za rukom pošlo samo Juventusu i Torinu. U gradu je nastao opšti haos. Ljudi mesec dana nisu radili. Slavilo je i staro i mlado. Maradona je poređen sa Bogom. Ulice grada su bile okićene zastavama, parolama i Maradoninim slikama. Čak je i na gradskom groblju osvanuo grafit upućen pokojnim Napolitancima. Neki od duhovitih navijača u euforiji je ispisao: "ne znate šta propuštate!" Naredne sezone u klub je stigao i brazilski centarfor Careca koji je sa Maradonom i Giordanom činio ubojiti trio kojeg su novinari prozvali "MaGiCa" (početna slova trojice igrača). Pune četiri sezone Maradona je igrao bez pauze što ga je fizički i psihički totalno iscrpelo. Počeo je utehu da traži u alkoholu i kokainu. Sve češće je viđan u društvu lokalnih mafijaša i raskalašnih devojaka. Prvi skandal od kako je došao u Italiju bio je vezan za pojavljivanje slike u novinama na kojoj je bio sa Carminom Giulianom, mafijaškim bosom. Maradona se kleo da nije imao pojma sa kim se slikao i da su mu mnogi ljudi nudili čitavo bogatstvo samo da bi stao pred objektiv sa njima. Maradona je tada prvi put potražio pomoć lekara i psihijatara. Napoli je izgubio prvenstvo. Prvak je bio Milan predvođen holandskim triom Van Basten, Gullit, Rijakaard. 1989. godine osvojen je kup Uefa, a u svojoj šestoj sezoni u Napoliju Maradona je sa klubom osvojio je drugi skudeto. Te godine se igralo svetsko prvenstvo u Italiji. Argentina je bila favorit i sve se vrtelo oko Maradone. Njega su voleli samo Napolitanci, dok su ga drugi navijači u Italiji mrzeli. Tako se na utakmici Argentina-Cameron u Milanu dogodio apsurd da su navijači Intera, inače osvedočeni desničari, navijali za crnce, protiv Maradone. U polufinalu su se sastali Italija i Argentina i to baš u Napulju. Maradona je uoči utakmice javno pozvao Napolitance da podrže Argentinu: "Traže od vas da navijate za Italiju, a gde god se maknete iz grada svi vas pljuju, omalovažavaju i mrze!" Atmosfera na stadionu je bila začuđujuće mirna. Napolitanci jednostavno nisu mogli da navijaju ni protiv svoje zemlje, ali ni protiv svog heroja. Argentina je pobedila i plasirala se u finale gde je pokradena u susretu sa Nemačkom, koja je slavila golom postignutim iz nepostojećeg penala.
U martu mesecu 1991. Napoli je pobedio Bari 1-0, a posle utakmice Maradona je podvrgnut antidoping kontroli. Odjeknulo je kao bomba: "Maradona igrao dopingovan!!!", javljale su sve vesti. Fudbalski savez Italije je to jedva dočekao i kaznio ga sa petnaest meseci zabrane igranja. Maradona se javno zaklinjao da je bio čist i da je reč o čistoj nameštaljci, ali nije vredelo. Napustio je Italiju i preselio se u Sevilju koju je tada trenirao njegov zemljak Carlos Billardo. U Španiji se nije dugo zadržao pošto je poludeo kada je saznao da je uprava angažovala privatne detektive da ga prate. Ponovo je spakovao kofere i vratio se kući. Potpisao je ugovor sa klubom Newell's Old Boys, skinuo je višak kilograma i vratio se u top formu. Spremao se za svetsko prvenstvo u Americi. Prve dve utakmice je odigrao sjajno, da bi nakon meča protiv Nigerije ponovo bio pozitivan na antidoping testu. Kada mu je saopšteno da je izbačen sa mundijala, zaplakao je kao malo dete. To je bio Maradonin definitivan kraj. Sve više se svađao sa ženom, a razočaran u život totalno je digao ruke od fudbala. Bio je usamljen i često pijan i drogiran, što je i javno priznao. Nakon godinu dana haotičnog života uspeo je da se digne iz mrtvih i počne da trenira. Vratio se u Boca Juniors u jesen 1995. godine u kojoj je ostao dve sezone, tačnije do novog pozitivnog antidoping testa. 25.oktobra 1997. odigrao je poslednju zvaničnu utakmicu protiv večitog rivala River Plate. Pet dana kasnije, tačnije na svoj tridesetsedmi rođendan Maradona je objavio da se definitivno povlači iz fudbala. Organizovao je spektakularan oproštaj na "Bombonjeri" i tako otišao iz fudbala. Napustio je potom i porodicu i sve češće odlazio na Kubu gde se intezivno družio sa Fidelom Kastrom i gde je napisao autobiografiju. Maradona je prvi put sreo Fidela još 1987. godine i od tada je prosto opčinjen kubanskim "komandanteom". "Imam utisak da je taj čovek živa enciklopedija. Kad god smo se sretali ja sam imao tremu kao da sam rukama dotakao nebo. Nemam reči za sve ono što je za mene učinio 2000. godine kada sam mislio da mi nema spasa", napisao je Diego u svojoj knjizi.
Usled nervnog rastrojstva Maradona je u februaru 2002. zapalio kuću. Izgorele su četiri sobe, da bi se potom odselio iz nje. Dva meseca kasnije na ćerkin petnaesti rođendan organizovao je proslavu iznajmivši stadion Boca Juniorsa. Žurka je trajala dva dana, bilo je preko trista zvanica, a slavlje je uveličano spektakularnim vatrometom i živom svirkom dva najpopularnija argentisnka rok benda, Los Piojos i Los Autenticos Decedentes. U junu mesecu japanske vlasti su odbile da mu izdaju vizu za odlazak na svetsko prvenstvo, pošto po njihovom zakonu niko ko je u prošlosti imao veze sa drogom ne može da uđe u Japan. Maradona je povodom toga sazvao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio: "Ne želim u Japan da idem da bih bacio atomsku bombu kao što su to uradili Amerikanci, već da bih gledao fudbal. Ako nekom treba da bude uskraćena viza onda je to američka reprenzetacija!" Par dana kasnije argentinski predsednik se lično založio da Maradoni ipak bude odobren ulazak u Japan. U oktobru 2002. godine fudbalski klub Napoli je predao zahtev da se ime stadiona San Paolo promeni u ime slavnog Argentinca. Sud je to odobrio, ali po italijanskom zakonu do te promene može da dođe tek kada Maradona bude pokojni. U isto vreme u Italiji je uhapšen Maradonin lekar iz vrmena dok je igrao za Napoli, zbog dilovanja kokaina. Krajem 2002. godine Ariel Ortega je bio poslednji argentinski fudbaler koji je nosio dres sa brojem deset, koji je u čast Maradone zauvek povučen. Početkom naredne godine Maradonin vanbračni sin iz veze sa jednom Italijankom debitovao je za Napoli protiv Viareggia.

karijera u brojkama:
Argentinos Juniors 1976-1981. 166/116
Boca Juniors 1981-1982, 1995-1997. 71/35
Barcelona 1982-1984. 58/38
Napoli 1984-1991. 259/115
Sevilla 1992-1993. 29/7
Newell's Old Boys 1993-1994. 5/0
reprenzetacija Argentine 1977-1994. 91/34
(prvi broj označava broj odigranih utakmica a drugi broj postignutih golova)


Nakon završetka igračke karijere Maradona se oprobao kao trener, ali nije imao puno uspeha. U Deprotivo Corrientesu je proveo svega dva dok se u Racingu zadržao četiri meseca i to u periodu između oktobra 1994 i maja 1995. godine.

Kada se ženio dugogodišnjom devojkom Claudiom, organizovao je nezapamćeno slavlje u Buenos Airesu. Diego je za dva miliona dolara iznajmio boing 747 koji je iz svih krajeva Evrope dovezao goste u Argentinu. Na mladenačkoj torti napravljen je aranžman od sto zlatnih burmi. Iz braka sa Claudiom Diego ima dve ćerke.

SSC Napoli osnovan je 1926. godine, ali do dolaska Maradone u klub nije imao zapaženijih uspeha. Osvojen je kup Italije u dva navrata 1962. i 1976. da bi se od 1984. godine klub vratio u život. Predvođeni Maradonom u periodu 1984-1991. Napoli je osvojio dve titule, kup i kup Uefa. Po odlasku slavnog Argentinca iz kluba Napoli je igrao još u dva navrata u kupu Uefa 1992. i 1994, da bi 1998. nakon tridesettri godine provedene u seriji A, klub ispao u drugu ligu. Zbog velikih finanskijskih problema i neizmirenih dugova Napoli je pred početak ove sezone izbačen u treću ligu. I pored toga, na stadionu se redovno okuplja po pedeset hiljada navijača, koji se smatraju najvernijim u Italiji.


Navijači Napolija ispevali su preko osamdeset pesama o Maradoni, a na onom nezapamćenom dočeku 1984. godine pevali su mu: "O mama, mama, mama, znaš li zašto mi srce ovako lupa?
Mama video sam Maradonu i zaljubio sam se u njega!"

U Argentini postoji sekta koja Bogom smatra Diega Armanda Maradonu, a godine računa od 30.10.1960, dana rođenja slavnog fudbalera.


Maradona je u svojoj autobiografiji rekao da mu je jedina neispunjena želja u životu to što nije imao prilike da upozna Ernesta Če Gevaru. "Nosim ga u svom srcu. U Argentini su nas učili da je Če bio opasni ubica, terorista, revolucionar koji je bacao bombe na nedužne ljude. Tek kada sam došao u Italiju, zemlju štrajkova i jake radničke klase, shvatio sam ustvari ko je bio Če Gervara. Pročitao sam veliki broj knjiga o njemu i saznao istinu, a potom istetovirao njegov lik na desnom ramenu."
'63. OFK Beograd-Juventus 2-1
Image
Ofka till I die
Nezvanični sajt OFK Beograda
Sačuvajmo Omladinski stadion!

Post Reply